Bio je to jedan od onih ljetnih dana s prekrasnim svjetlo plavim nebom i pokojim oblakom koji neprimijećen putuje u daljinu prema obzoru. U vremenskim odmacima mogao se osjetiti i dašak vjetra kako struji kroz kamene ulice staroga grada.
Turisti su okupirali plaže i tražilo se mjesto viška, a na otočnim ulicama zavladao je popodnevni mir. Tek se na ponekom uglu, pod nečijim prozorom mogao čuti glas sa radija kako najavljuje vruću političku jesen u metropoli i pokoja psovka uzrokovana zbog slabog signala na televiziji.
Sjedio sam u uličici pred kućnim pragom i maštao. Tog dana uhvatila me fjaka i bio sam jednostavno prelijen da se zaletim do plaže, sjedio sam na svom najdražem mjestu, promatrao ljude kako prolaze i guštao.
Pored mene su prolazile svakakve moderne stvarčice, poput električnih romobila i bicikli, ali i najnoviji modni trendovi poput kupaćih kostima u kričavim bojama i kojekakvi drugi zanimljivi detalji. No moju pozornost privuklo je nešto drugo, usudio bih se reći neuobičajeno.
Naime, u tom trenutku niz ulicu se polako spuštala nonica obučena u tradicionalnu dnevnu otočnu odjeću crne boje, s kosom oblikovanom u pletenicu i sa sitnom krunicom u rukama. Uputila se je prema crkvi s još par starijih mještana. Ta primorska slika odvukla me u prošlost. Zasigurno je nekada život na otoku bio veoma težak. Škrta zemlja, velika obitelj, slaba povezanost s kopnom, ljetna žega, neostvareni snovi. Ali sasvim sam siguran u jedno, a to je da je bilo prisutno zajedništvo i da se na tradiciju gledalo sasvim drugim očima i s poštovanjem. Danas otok sve slabijim očuvanjem tradicije gubi svoju autentičnost i postaje samo središte masovnog turizma.
Danas smo robovi moderne tehnologije koja se uvukla u svaku poru našeg društvenog života i umjesto da uživaju u prekrasnim i netaknutim plažama i prirodnim ljepotama Mediterana, ljudi love Pokemone pomoću mobilne aplikacije i radije će sjesti u kafić s dobrom wi-fi vezom nego kročiti nogom u more i provesti kvalitetno vrijeme sa svojim prijateljima i obitelji.
„Ljudi su otoci, otoci su ljudi“, govorio je moj djed. Svaki otok ima svoju čar i poseban je po mnogočemu. Čine ga vegetacija, krajolik, klima, baština, a prije svega ljudi. Upravo su boduli ti koji daju otocima čar i ljepotu, ljubav i dugovječnost. Otok bez bodula je otok bez duše.
Mlado stanovništvo odlazi s otoka u potrazi za poslom i boljim životom, a starije stanovništvo ostaje. Upravo ta loša demografska slika utječe i na nestajanje otočne tradicije i običaja koji su se prenosili iz generacija u generaciju i koji su otoku davali autentičnost. Taj negativni trend se nastavlja i dalje i samo je pitanje vremena kada će otok postati tek mjesto koje će živjeti u ljetnim mjesecima.
Misli su me vratile na početak. Nonica u tradicionalnoj dnevnoj odjeći spušta se niz ulicu, s njom će otići i lijepa priča o jednom vremenu, o jednoj mladosti na bijelom kamenu i buri čiju težinu svjedoče bore na njezinom licu i žuljevi na rukama. Ostat će tek poneka slika iz staroga albuma i krunica u vitrini.
Unatoč lijenosti, konačno sam se digao s kućnog praga, uzeo ručnik, ostavio mobitel kod kuće i uputio se prema plaži. Dok sam sjedio na plaži i gledao more, jedan me mladi par iz Poljske ponudio s karlovačkim pivom i pitao zašto tako tužno djelujem. Rekao sam im da nisam tužan i da je sve pet. Nije mi se dalo objašnjavati da me ulovila fjaka i da samo želim sjediti u tišini, isključiti se i gledati more, taj plavi beskraj koji je moja vječna čežnja i povratak.
