Radio je tiho svirao i bio je izuzetno vruć dan. Jedan od onih sa prekrasnim svijetlo plavim nebom i pokojim oblačkom koji neprimijećen putuje prema obzoru. Starice su se nervozno gurale prema srednjim vratima noseći u rukama vrećice s hranom, a kada bi koja uočila prazno mjesto u busu, dobila bi nevjerojatno ubrzanje i mjesto bi u trenu postalo popunjeno. Izlazeći iz busa konačno sam osjetio olakšanje nakon napornih minuta stajanja i guranja prema vratima. „Điranje po Korzu uopće nije tako loše“, pomislio sam, osim susreta s mnogo poznatih lica i ispijanja kavica u Iskri ili Karolini, ipak je poseban osjećaj prošetati Korzom. Kao da si u centru pažnje, želiš sve vidjeti i čuti, biti u toku zbivanja.

No ima i onih koji to ne žele pa već kod Radio Rijeke nestanu u sjenovitom prolazu prema starome gradu. Rijeko moja, tako si prljava i puna života, oduvijek sam te želio vidjeti u tvom starom sjaju, osjetiti te u duhu prošloga vremena. Hodajući prema Jelačićevom trgu, glavnom mjestu sastajanja, probudile su se neke uspomene na vremena koju su prošla i ostala u lijepom sjećanju. Prisjetio sam se svojih prvih koraka po Korzu, uz nonotovu pratnju. Svaka kocka jedna noga i tako od početka do kraja Korza. Prisjetio sam se i bacanja novčića u fontanu na Jelačićevom trgu i svoje prve želje koju sam rekao nonotu na glas u nadi da će biti ostvarena. Naime, radilo se o dječjem autu na akumulator, a želja se nije nikada ostvarila. Znam, kriv je sigurno lokalni alkoholičar koji je tog dana pobirao novčiće po fontani, uključujući i onaj moj koji sam bacio u nadi da će mi se želja ostvariti, no ipak se čini da je taj novčić potrošen zajedno s hrpu ostalih želja u obližnjoj vinariji. Nono nikada nije puno pričao o svom djetinjstvu i mladosti u Rijeci, bio je uvijek umjeren. Svugdje me je vodio sa sobom i uvijek smireno odgovarao na sva moja pitanja. Danas znam da sam zahvaljujući njemu i dugim šetnjama gradom naučio sve što znam o riječkoj povijesti i zanimljivostima koje se kriju u tajnovitim ulicama grada. Pričao mi je o Kamovu, o Whiteheadu i torpedu, o Rijeci i Sušaku, Harteri i Gradini na Trsatu, o ljudima koje je poznavao. Ja kao petogodišnji dječak, sve sam upijao kao biljka vodu. Ponekad kada se sjetim svih tih dana, shvatim da bih možda da nije bilo njegovih priča danas gledao Rijeku nekim sasvim drugim očima. Danas ne razmišljam o tome hoću li ikada otići iz Rijeke jer su se u međuvremenu stvorile uspomene, jake i neraskidive, koje su me čvrsto vezale da ne pobjegnem iz naručja gradu na Rječini. Ponekad je i mrzim,bijesno je gledam svojim smeđim očima, ljut na pustu Harteru i zahrđali Torpedo, ljut na sve ljude oko sebe.

Sve su to samo dani koji prođu, a ona koliko god da je ružna ima svoj šarm. Kamov mi se smiješi naslonjen na ogradu jer zna da nisam dorastao njegovim pjesmama, sve je tako sjajno, tako veselo. Neprestano se čuje krik galebova koji u Mrtvom kanalu čekaju da im se u kljunu nađe odvratni veliki Cipal. Polako se probijam među gomilom kineskih turista na Korzu koji pokušavaju svojim fotićima slikati svaki detalj s riječkog sata. Koliko god neobične bile ove rečenice, ipak sastavljene sve zajedno daju jednu smislenu cjelinu kroz koju mogu izraziti sve osjećaje koji su me taj dan, u tom trenutku sustigli dok sam razmišljao o Rijeci i o stvarima s kojima se suočavam u svojoj svakodnevnici. Ja i nono, prijatelja dva i naše šetnje kroz vrijeme ulicama grada. Njega više nema, već dugo nije ovdje. Pronašao je svoj mir i ostavio za sobom tišinu mora i neke neostvarene snove. I eto, priča završava na Korzu, na mjestu gdje je sve počelo. Vidim jednog malog dječaka koji postavlja pitanje svom noniću i nestrpljivo čeka da mu on otkrije neku svoju tajnu ili ispriča priču dok hodaju gradom.