Godina: 2004.

Redatelj: Roberto Ando

Glumci: Daniel Auteuil, Anna Mouglalis, Greta Schacchi, Giorgio Lupano, Michael Lonsdale

IMDB: http://www.imdb.com/title/tt0367098/

Ovaj tjedan namjerno bježim iz Hollywooda i publici predstavljam potpuno nerazvikani, ali provokativni francusko-talijanski triler, jer sam pišući ove tekstove shvatio da sam zasićen američkim puritanskim i senzacionalističkim pristupom filmu i životu.

U centru radnje ovog filma je uspješni pisac Daniel Boltanski koji 20 godina gradi karijeru pišući pod pseudonimom Serge Novak. U jednom trenutku putujući na vjenčanje svog posinka Fabrizia, završi u krevetu s nepoznatom mladom ženom za koju se ispostavi da je zaručnica njegovog posinka na čije vjenčanje putuje. S te točke nas film vodi u spletku kroz koju postepeno saznajemo i da se ljubavna avantura s početka filma nije dogodila slučajno, te odmotavamo klupko piščeve ne baš časne prošlosti i razloga zbog kojih je uopće uzeo pseudonim.

Zapadnjačka, a posebno europska kinematografija ima puno filmova koji su svojevrsni “prst u oko” dobrostojećoj srednjoj klasi iza čijih se naoko urednih života krije intimna, a ponekad i društveno-politička prljavština o kojoj se ne priča. Trileri bazirani na psihološkim spletkama i zavođenju također nisu ništa novo još od Hitchcocka. U tom smislu ovaj film nije ništa revolucionarno, pa čak ni najbolje što se može pogledati na ovu temu, ali je aktualan, potiče na razmišljanje, i preporučujem ga velikim dijelom i zato što je europski. Europska kinematografija na ovu temu ima daleko više vjerodostojnosti od američke, obzirom da su likovi i zapleti građeni bez pompe, bez lažne glorifikacije, ali i bez pretjerane moralističke osude. Glavni lik, ali i glavni negativac ovog filma doslovno može biti bilo koji čovjek kojeg sretnete na ulicama nekog europskog većeg grada. Pozitivci iz europskih filmova nemaju naivnost Forresta Gumpa, kao što ni negativci nemaju intelektualnu i samodopadnu brutalnost Hannibala Lectera, i baš zato su i jedni i drugi životniji i uvjerljiviji. Također, gotovo svaki europski film s ovakvom tematikom ima latentnu poveznicu s Drugim svjetskim ratom, ili nekom drugom traumom koja je formirala europsko društvo, zbog čega je motivacija likova jasnija, nego kod američkih negativaca koji su često zli samo zato jer netko u fabuli mora biti zao.

Prva “moderna dilema” koju film otvara je sasvim očito rascjep između malograđanskog zahtjeva za bračnom vjernošću, ili barem za biranjem sebi adekvatne partnerice koja ne ugrožava stabilnost obitelji i životni put potomaka, i obične ljudske požude, i potrebe za seksualnim i emotivnim uzbuđenjem. To je rascjep koji viđamo u svim umjetničkim adaptacijama preljuba, još od “Gospođe Bovary”. Ovdje je to malo pojačano činjenicom da je glavni junak umjetnik, koji i da bi pisao mora skupljati iskustva i “osjećati se živim”. Na ovoj razini filma je posve očita paralela sa gotovo cjelokupnim opusom Woodyja Allena, koji je stručnjak za doduše ipak nešto manje naturalistički i komercijalniji prikaz “pomaknutog umjetnika” koji se batrga između jakog libida i visoke filozofije. Druga usporedba koja upada u oči je ona s nešto novijim filmom Rajka Grlića “Neka ostane među nama” koji je na sličan način razotkrio licemjerje zagrebačke “sretno oženjene” buržoazije u kojoj svatko svakoga vara sa svakim.

Drugi sloj filma je etička dilema specifična za književničku branšu, a vrti se oko pitanja je li u redu ukrasti djelo mrtvog prijatelja. Toga se također dotakao Woody Allen u filmu “Upoznat ćeš visokog, tamnog stranca”, a ja sam dilemu sklon proširiti na tipično zapadnjačko kapitalističko pitanje je li se uopće moguće obogatiti i uspjeti, bez da nekoga pokradeš i prevariš, i to po mogućnosti bliske prijatelje i suradnike. Ovo pitanje postaje jasnije imamo li u vidu životne priče nekih poznatijih bogataša poput Billa Gatesa, Stevea Jobsa ili Marka Zuckerberga.

Treći sloj filma je potpuno univerzalan, i dotiče se općeg balansa između javnog djelovanja i anonimnosti, te ljudske potrebe za skrivanjem mladenačkih grešaka. Film je star više od deset godina, i zato još ne prikazuje opće i potpuno odricanje od privatnosti koje je nastupilo s pojavom Facebooka i brzog interneta, ali ga na neki način zlokobno predviđa. Početna točka ovog dijela priče je stara književnička i novinarska polemika o pisanju pod pseudonimom i o tome je li to kukavičluk ili hrabrost. Preko toga dolazimo do pitanja u kojoj mjeri pisac, i općenito umjetnik ima pravo odvojiti sebe i svoj život od svojih djela te “krasti” detalje iz života svojih bližnjih. Implicitni zaključak, posebno vidljiv iz završnice filma je da svaki “siguran” javni nastup, skriva unutarnju nesigurnost. Gledano iz današnje, nešto modernije, i nešto više “digitalne” pozicije, ovaj zaključak dobiva na težini ako znamo da je pitanje pseudonima danas aktualizirano kroz internetske nadimke koje ljudi koriste da bi javno govorili nešto što nikad ne bi rekli nekome u lice, niti potpisali svojim imenom i prezimenom. Pomalo upozoravajući detalj, koji je očit tek gledanjem ovog filma s vremenske distance je činjenica da je poznati umjetnik (bilo koji) početkom ovog stoljeća još imao kakve takve šanse da kroz dulje razdoblje štiti svoju privatnost, a danas je to gotovo potpuno neizvedivo.

Osobno imam poseban odnos prema ovakvim pomalo opskurnim filmovima, za koje mnogi ne znaju, i koji na prvi pogled ne govore ništa novo, jer su često rađeni iskrenije od blockbustera napravljenih s ciljem da se svide apsolutno svima, da proslave glavnog glumca i dobiju Oscara. Ta iskrenost često stvara i sadržajnu kvalitetu, koja nije uvijek očita na prvi pogled, i koju ćete teško vidjeti i kod nekih velikih redatelja koji u kina privlače široke mase.