Godina: 2004.
Redatelj: Mike Nichols
Glumci: Natalie Portman, Jude Law, Julia Roberts, Clive Owen
IMDB: http://www.imdb.com/title/tt0376541/
Filmskim laicima možda ništa ne znači ime Mikea Nicholsa, no kada se promotri njegov režiserski opus klasika kao što su Tko se boji Virginije Woolf?, Diplomac i nekolicine uspješnih kazališnih predstava vrlo je lako uočiti odvažno drugačiji i hvalevrijedan pristup ljudskoj intimi i psihi kakva se danas rijetko prikazuje na filmskom ekranu u tako ogoljenom formatu. Ljigavo zgodan Jude Law (Dan Woolf), dosadno ozbiljna Julia Roberts (Anna Cameron), vrckavo tragična Natalie Portman (Alice Ayres) i divljački muževan Clive Owen (Larry Gray) za ovu su ljubavnu (anti)dramu upravo zbog crta kojima zrače bili pun pogodak, zahvaljujući čemu su i uspjeli oživjeti (anti)romantičnu patetiku koja je neupitno prisutna u porama gotovo svakog para.
I dok je Dan Woolf neuspješan pisac i novinar koji piše osmrtnice, Alice Ayres je striptizeta, Anna Cameron poznata je fotografkinja, a Larry Gray liječnik, točnije dermatolog. Međutim, moglo bi se reći kako je među svima upravo neodlučan i pomalo uvrnut Dan inicijator ljubavnih zavrzlama i dežurni krivac za redaljku koja je silom prilika postala začarani krug mizernih pokušaja potrage za srećom. Zanimljivo je primijetiti kako je, u silnoj želji za stabilnom vezom i sigurnim ljubavnim utočištem, svaki od likova, paradoksalno, neuspješno monogaman i nesiguran u svoje osjećaje. Iako se poimanje ljubavi četiriju likova razlikuje, oni su toliko izgubljeni u pokušajima da donesu ispravnu odluku da dolaze do saznanja kako pravog puta zapravo i nema, te da ljubav prkosi pravilima čak i upravo onda kada drugima nanosi bol.
Filmska je fabula rascjepkana na određene faze u životima likova čiji su odnosi međusobno isprepleteni u toj mjeri da se svatko od njih izredao na svakome, a nije slučajno da su scene koje se izmjenjuju mahom životni periodi opetovanih začetaka ljubavnih raskola u dotad ”idiličnim” odnosima. Radnje gotovo da i nema jer je najvećim dijelom bazirana na intenzivnim i osvježavajuće izravnim dijalozima, a upravo to ističe ovu priču iz mora ljubavnih drama čija predvidljivost, prozirnost i plošnost odgovaraju jedino ženskoj populaciji tijekom onih dana u mjesecu. Nimalo klišejiziran, film ipak skončava hepiendom, no bez onog toliko nam potrebnog katarzičnog trenutka i s gorkim osjećajem u ustima.
Film istovremeno baca u depru i užasno nervira upravo jer tako vjerno prikazuje zamršenu mrežu intimnih odnosa čijih se pojedinih neslavnih trenutaka iznimno sramimo i pokušavamo potisnuti, ali koje su ipak sastavni dio svake veze. Ono što nam redatelj poručuje ovim uratkom jest činjenica kako su emocionalna udaljenost, fizičko zahlađenje, flert ili prevara jednako bolne i u kratkotrajnim i dugotrajnim vezama, no ono što nas svih plaši i čega se bojimo jest pitanje što nakon toga? Kako se nositi s tim teretom i kada on prestaje biti teret i postaje samo još jedno u nizu iskustava ili sjećanja?
Stoga nije teško naći poveznicu ovog filma s četrdesetak godina starijim klasikom Mikea Nicholsa Tko se boji Virginije Woolf? I dok se potonji bavi sredovječnim bračnim problemima koji su u ono vrijeme bili sinonimom sramotnog razotkrivanja tada tabu tema, ovaj film je ogolio moderne muško-ženske odnose protkane vječnim traženjima vlastitoga identiteta i srodne duše koja bi taj identitet upotpunila. Praštanje prevare, liječenja ljubavnih jadi nemoralnim putevima, zbunjenost i neodlučnost pri ”odabiru” srodne duše – jesu li zaista činovi nesebičnosti ili tek kukavički potezi koje će čovjek povući čisto jer se boji samoće, odbačenosti i neshvaćenosti? Koja je uloga i težina laži? Kada je i je li uopće poželjna, a kada postaje degutantna izlika za još degutantnije šarade? Film nameće pitanje kako vratiti neokaljanost u vezu zatrovanu krivnjom, žudnjom i promiskuitetom, ako to iskompleksirane i isfrustrirane jedinke uopće i žele. Ovim nas filmom režiser, za razliku od inih Notebooka i Sumrak saga, ne tretira kao naivčine emotivčine, već nas tjera da propitkujemo odnose modernoga kova i svoje uloge u istoj, te poručuje kako shvaća da kada se radi o ljubavi, jedino je pravilo da pravila – nema.
