Mađarski pisac Imre Kertész, dobitnik Nobelove nagrade za književnost, autor u nas rasprodanog romana „Čovjek bez sudbine“, preminuo je posljednjeg dana mjeseca ožujka 2016. u osamdeset i šestoj godini života, u svom domu u Budimpešti.

Kertész je kao četrnaestogodišnjak, zajedno s drugim brojnim mađarskim Židovima, deportiran u Auschwitz i kasnije u Buchenwald. Preživjevši te logore, vratio se u poslijeratnu Budimpeštu i započeo karijeru novinara, ali zlo koje je osjetio na svojoj koži, užasi kojima je svjedočio – nisu ga mogli napustiti. Odlučio je postati pisac.

Iz te odluke, iz te spremnosti da se piše, da se dâ svoj obol u onodobnoj gomili literature – kako beletrističke tako i publicističke – na temu Holokausta, on je svoj glas, svoje djelo podigao na najvišu razinu.

Rezultiralo je to, prije svega, romanom „Čovjek bez sudbine“, koji je pisao dugi niz godina, izučavajući literaturu na temu stradanja Židova, jer je bio svjestan da mu vlastito iskustvo nije dovoljno! I ukoliko je taj roman autobiografski (nije volio pojam takvoga romana), utoliko je, kako je sam tvrdio, to čista fikcija. Da bi se taj paradoks pojasnio, valja reći kako je upravo takvo poimanje književnosti otklon, jedna vrsta prozne forme, ironijske distance. U tom romanu Kertész slavi život, on ne sažalijeva samoga sebe, ne sažalijeva svoj lik, nego svjedoči, predočuje nam razmjere ljudskog stradanja. Glavni junak romana, dječak, iako svjestan da u bilo kojem trenutku može biti ustrijeljen, vjeruje u pojam „Weltvertrauen“ što sam pisac prevodi kao „povjerenje u svijet“.

Kertész je i prevodio i to s njemačkoga: Canettija, Nietzschea, Witgensteina, Freuda.

ZABORAV

U „Fijasku“, drugoj knjizi svoje tetralogije o stradanju, on piše kako je u svrhu prizivanja sjećanja na logor njušio remen svog sata jer:„ (…) miris svježe štavljene kože na neki način podsjeća na zadah oko baraka u Auschwitzu.“ U odnosu na ovakvu sliku, glasoviti Proustov kolačić kao okidač za prisjećanje djeluje poput priče za malu djecu.

Kertészove knjige protkane su vapajem protiv zaborava, istim onim vapajem jednog Alaina Resnaisa koji nas svojim filmom “Noć i magla” (Nuit et brouillard) iz 1955. godine upozorava: „Vi zaboravljate!“. Kad se jednom čovjek susretne, bilo s Resnaisovim filmom, bilo s Kertészom knjigom, teško da će zaboraviti viđeno i pročitano.

„Čovjek bez sudbine“ knjiga je koja se ne zaboravlja. Na hrvatski jezik prevedene su i ostale njegove knjige: „Kadiš za nerođeno dijete“ koja se prodavala i na nekim kioscima, zatim „Engleska zastava“, „Dnevnik s galije“, „Likvidacija“ i „Dosje K.“ Izdavač je „Fraktura“ iz Zaprešića. Cijene tih knjiga ne prelaze pedesetak kuna i uglavnom su tvrdoukoričene. Dostupne su i po antikvarijatima, knjižarama, na sajmovima. To samo može govoriti da, unatoč svojoj kvaliteti, te knjige nisu čitane. Eventualni razlog tome jasan je. U vremenu kada se uopće ne čita (koliko ljudi znate koji bi posegnuli za autorom kao što je Imre Kertész?) vrhunska literatura, koja još k tome govori o stradanju, o vraćanju u prošlost, poniranju u mračne zakutke ljudske povijesti, teško da može naći veliki broj čitatelja. Ipak, dok takve knjige postoje, bit će i onih koji čitaju, premda malobrojnih.

Možda se iskustvo čitanja kvalitetne književnosti svodi na vrlo jednostavnu motivaciju, na to da čitajući ono što nam je zorno predočeno, proživimo, posredstvom literature, sve što nam nije dano da iskusimo. Radi obogaćivanja vlastite ličnosti, radi empatije, radi boljeg razumijevanja.

ČOVJEK SUDBINE

Prst sudbine htio je da Imre Kertész preživi logore, da radi i piše pod represivnom komunističkom vlašću, da doživi mađarsku radničku revoluciju 1956. godine, da vidi kako se taj isti komunistički režim urušava, da bude u egzilu u Berlinu, primi Nobelovu nagradu za književnost (premda Židov, jedini je Mađar kojem je ukazana ta čast) i, naposljetku, da iz ruku jednog Viktora Orbana primi najviše državno priznanje „Red sv. Stjepana Ugarskog“. Unatoč toj činjenici, unatoč svojem sasvim mađarskom imenu i prezimenu, on nikada nije bio dovoljno mađarski pisac, upravo zbog svog židovskog podrijetla. Jednom je prilikom iz Berlina izjavio da je Budimpešta postala balkanizirana. Ostaje nejasno što je mislio pritom, možda će tek vrijeme pokazati. Svejedno je u Budimpešti dočekao kraj života.

ŠTO OSTAJE?

Ako nekome tko je zasićen literaturom na temu Drugog svjetskog rata i zločina nacističke ideologije dodija, što može biti razumljivo, imamo spreman odgovor zašto ipak posegnuti za knjigama Imrea Kertésza. Pored toga što su majstorski napisane, one su bitne i kao svjedočanstvo o jednoj zločinačkoj ideologiji, jednako kao što su „Priče sa Kolime“ Varlama Šalamova i „Arhipelag Gulag“ Aleksandra Solženjicina bitne za pronicanje u užas “staljinizma”.

Ono što je napisao Günter Grass na kraju svoje novele „Korakom raka“ (Im Krebsgang), a na temu nacizma i neonacizma, može nam poslužiti kao zaključak. Grass, dakle, zapisuje: „To ne prestaje, to nikada neće prestati.“

Kertész Imre je umro. Ostaje njegovo djelo.