Povežite se s nama



Sreća je u malim stvarima, rekao je jedan stari gospodin. U modrim valovima i soli, u mirisu lavande, u suncu, u pogledu u daljinu. Ja slušam i pišem, bez razloga, bez čežnje i potrebe. Jedno zbogom , ponekad je i zauvijek zbogom i tu čovjek ništa ne može promijeniti, srećom može zaboraviti. Najmirnije je u sigurnoj luci, u svakodnevnim navikama i poljupcima bez strasti. S druge strane čekaju valovi, pjene se i raznosi ih vjetar, tuku i bole, a onda nestanu i ti nastaviš miran ploviti, s porazom ili pobjedom. Sve se svodi na tri jednostavne riječi, život ide dalje! Putovanja su širina i šteta bi bilo život potratiti u mirnoj luci, vezanih konopa i zatvorenih očiju. I sve mi se čini da sam se zaljubio u plavi nemir i bijela jedra. „ Ma k vragu sve, neka prođe vrijeme i mladost, ali neka ljubav ostane u tom zaboravljenom kutku svemira“, nadodao je. Tada sam bio još klinac, koji nije dorastao da shvati dublje značenje jedne priče ispričane od strane sasvim malog čovjeka koji je imao priliku i želje, ali kao i uvijek, puni smo želja, a malo se ostvari od toga.

Toliko je puno neispričanih priča, promašenih sudbina. Ma kao da je bitno, malo je kasno da razmišlja o tome. Zamislite, on , oronuli starac i neženja. On koji je cijeli svoj život proveo ovdje na otoku, prenoseći svoje znanje mnogim naraštajima, sada razmišlja o promašenoj sudbini, o nekim dječjim snovima. Što jednom profesoru hrvatskog jezika i književnosti ostaje na kraju radnoga vijeka. Zna on dobro, sjećanja i penzija s kojom jedva spojiš kraj s krajem. Nije to bitno, uopće, kada radiš sa srcem vrijeme odmiče, sve te godine odjednom su iza tebe. Ali ipak, gdje je ostavio svoju ljubav ? Jednu od mnogih, ali ipak pravu i strastvenu, s prvim muškim suzama, s prvim vrijednim stihovima. Brodovi su često odlazili s otoka, s njima je otišla i ona. Nikada više na ovom hladnom i škrtom kamenu nije osjetio njenu prisutnost, njen povratak ili makar kakvo pismo, nikada. Sve do jučer kada su zazvonila crkvena zvona, odnio je ružu na kameni grob i to je bilo sve. Kao i mnogi drugi, tako je i ona prije mnogo vremena pronašla sreću i obitelj daleko od ovih hridina, dok se on zanosio mirisima lavande. Danas joj čini se ne zamjera. Jedino za čime žali u ovim zadnjim godinama su brodovi. Više ne odlaze tako često, a on je svoj već odavno propustio. Tko zna što se sve moglo ostvariti na kopnu. Htio je postati glumac, novinar, pisac. Malo se ostvarilo od toga, skoro ništa. Imao je mirno more, a htio je oluje i vjetrove. Zar da žali sad ?

Ne, izgleda da će odrijemati na ovoj škripavoj klupici, umoran od svih tih želja. Gle ! Njena kosa vijori na vjetru, brod se udaljava od otoka. Kao da mu želi nešto reći, čvrsto ga drži za ruku. Njeni poljupci i more, njihova izgubljena mladost, nestaju u daljini, u obzoru, u tišini.

Marketing