--------------------------------------------------
--------------------------------------------------
Nakon svakih izbora i višemjesečnih manipulacija i prodavanja magle, na red umjesto predizbornih obećanja uvijek dolaze „reforme“. One uključuju uvođenje raznih nameta i poreza, pad životnog standarda, a u narednom periodu možemo očekivati i masovnu rasprodaju državnih resursa.
Pitanje koje se nameće u ovom rasulu od države je zašto nijedna vlast ne štiti interese naroda koji ju je odabrao? Budući da velik dio ljudi na političkoj sceni čine beskičmenjaci, pokvarenjaci i egoistični manijaci bez trunka empatije, jasno je da nešto s političkom scenom, izbornim sustavom i ovim narodom ne funkcionira.
Svaka politička stranka okuplja veći ili manji broj ljudi s različitim motivima. Jedan dio ljudi u stranci je zbog ideologije, osobnih uvjerenja, političkog programa i želje za općim dobrom. Drugi dio stranke čine ljudi kojima je primarni motiv članstva u organizaciji privatni interes i osobna korist. Budući da onaj dio ljudi koji je u stranci zbog privatnih interesa ne bira sredstva za domoći se vrha stranke i izbornih lista, a oni koji su u stranci iz ideala ne žele se spustiti na njihovu razinu i sudjelovati u takvim gadostima, na vrh stranaka i izborne liste gotovo uvijek ispliva „mulj i talog“. Očekivati od takvih laktaroša da će zastupati interese naroda umjesto vlastitih u najmanju je ruku optimistično.
Parazitima na prljavom putu do fotelja dodatno pomaže nepošten izborni sustav. Priliku za pokazati se javnosti nemaju stranke koje potencijalno imaju dobre ideje i kvalitetne programe, već stranke koje imaju potporu masovnih medija i(li) novac za kampanju. Kada bi izborni sustav bio pravedan, oglašavanje prilikom izbora bilo bi zabranjeno, izborna šutnja konstantna, a sve bi stranke imale jednake šanse za predstaviti se narodu putem državne televizije i informativnih emisija. Na taj bi se način na izborima glasalo na temelju kvalitetnog programa, a ne medijske i mašinerijske propagande. Stranke koje posjeduju novac za raditi velike kampanje su ili oderale državu u prošlosti, ili novac dobivaju od nekog interesnog faktora (najčešće stranog) kako bi dolaskom na funkcije štitile njegove interese.
Unatoč navedenim problemima političke scene i izbornog sustava, najveća se krivica ipak nalazi u svima nama. Često možemo čuti poslovicu „narod ima vlast kakvu zaslužuje“ koja implicira na pasivnost hrvatskog naroda prema nepravdi. Ne postoji pasivnost, postoji sebičnost i manjak empatije svakoga od nas prema našim sugrađanima i sunarodnjacima. Pojedinci i društvene skupine dobivaju poriv za izlaskom na ulicu tek kad im na osobnoj razini voda dođe do grla, dok tuđi problemi nikoga ne interesiraju. Zbog tog manjka solidarnosti i empatije skoro nijedan prosvjed ne može skupiti veći broj ljudi, niti se u jednom trenutku može skupiti kritična masa koja je dovoljno jaka da izvrši pritisak na vladajuću strukturu. Nije li to ista vrsta sebičnosti koja pokreće i političare i imamo li s obzirom na to uopće pravo kritizirati političare kad se u suštini ponašamo isto kao i oni?
Istinske promjene i opstanak naroda neće doći promjenom vlasti, nego promjenom svakog pojedinca. Politika ne zastupa interes naroda upravo zato što se političari sa svoje razine moći i utjecaja ponašaju na isti način kao i prosječni Hrvat. Pokvarena i korumpirana vlast odraz je stanja u narodu, a loš izborni sustav, kojeg pod hitno treba mijenjati, filtrira one najgore među nama i daje im fotelje i utjecaj. Tek kad ojačamo obitelj kao temelj društvenih vrijednosti, kad svatko od nas počne raditi na sebi i svom karakteru, kad razvijemo empatiju i suosjećanje i umjesto srebroljublja i egoizma počnemo njegovati istinske vrijednosti, uzročno-posljedično dobit ćemo moralne političare, jaku kritičnu masu i sređenu državu.
