Danas ujutro nisam bio dostupan ni na Facebooku, ni na mobitelu, ni na mailu. Pitali su me gdje sam pobogu nestao po ovom valu vrućine. Danas ujutro obukao sam duge traperice, bijelo crnu majicu, koja je najnegativnija majica koju imam u onom šarenilu svakojakih boja u svom ormaru i krenuo na pogreb na Kozalu.
Aleja čempresa i mala kućica na ulazu u groblje Kozala označava kraj. Nije prvi, a vjerojatno ni posljednji put da sam se našao na tom mjestu rastanaka, mjestu tuge i spokoja. Okupljeni su se prisjećali pokojnice, a onda se i zajedno pomolili, oni vjerni i nevjerni. I tako smo krenuli do posljednjeg počivališta, bacili cvijet uz zvuke lagane pjesme i otišli.
I to je to, pomislio sam. Tako bezličan završetak ljudskog života koji će uskoro biti samo nečije sjećanje. Ali ipak, formalno se sve mora odraditi, bez obzira koliko je rodbina emotivno bila vezana na pokojnicu, ili možda uopće nije. Ponekad je ono materijalno što ostaje iza nečije smrti najveća vrijednost koju pojedinci vide u pokojnoj osobi.
Ali tako je uvijek bilo i biti će. Ljudi smo različitih čudi i navika, s različitim interesima, temperamentom i osjećajima i to je ono što nas jedino razlikuje od životinja. I pitao sam se, tko su svi ti ljudi i kako su povezani s pokojnicom. Na njihovim licima nije bilo nikakvih izraza s pomoću kojih bi mogao prepoznati bilo kakvu emociju, samo neutralni pogledi. Mi smo svi samo glumci, redatelji i dramaturzi. A život, život je naša pozornica gdje igramo različite uloge, ovisno o tome u kakvoj se životnoj situaciji nalazimo i kako na nju reagiramo. Život piše scenarij, piše čudne priče, ponekad i banalne.
Šteta bi bilo da tu ulogu na pozornici svijeta odigramo bez nekih velikih ambicija i da samo pustimo da radnja teče do završnog čina. Ljudi kažu da čovjek živi i nakon smrti ako napravi djela na korist ljudima i ako ostavi znanje iza sebe.
Kada sam se vratio kući, skinuo sam crno bijelu majicu koja se nalazi u ormaru za rijetke prilike poput današnje i obukao moje najdraže boje. Tada sam shvatio da još imam vremena za zaljubiti se, plakati, smijati se i pisati. Pisati o ljudima, stvarima i pojavama i veseliti se svakom danu koji dolazi.
A kada se jednom zatvore zastori, proći ću alejom čempresa. Možda će tih pola sata biti potpuno nevažno naspram onoga što sam ostavio iza sebe,a možda će moj život biti samo jeftina drama s bezličnim krajem.
Tajanstven je i nepredvidljiv taj krug života u kojem se nalazimo, taj duboki plavi ocean koji nas odvaja od obale. Sve što sam do sada naučio je da povratka nema.
