„Nikada ne idi na putovanje s nekim koga ne voliš“, napisao je jednom dobar stari književnik svjetskog glasa, a ime mu je Ernest Hemingway. Nekada sam na to gledao kao na običnu rečenicu bez jačine i nekog posebnog značenja, a danas ju često znam i primijeniti u praksi, spakiram stvari i otisnem se u nepoznato potpuno sam. Ljeta na našoj obali uvijek su bila lijepa. Neki više preferiraju Dalmaciju, neki Kvarner, no jedno je sigurno, obala poput naše je posebna i mnogi će reći da se takvi otoci i boja mora ne viđaju svugdje po svijetu. Ove godine započeo sam s otokom Pagom. Krš, kamen, suhozidi, Zrće, čipka, sir, sol. Jesam li nešto zaboravio ? O jesam, zaboravio sam spomenuti svetinju od grafita na južnoj strani otoka, a to je naravno Hajduk koji živi vječno. Grad Pag je poseban, ima dušu, čar, njeguje tradiciju iz koje je izrastao i koja ga čini tipičnim dalmatinskim gradom. Iako sam u razgovoru s lokalnim ljudima saznao da većina stanovnika grada Paga više gravitira Rijeci nego li Zadru. Vidljivo je to i po dnevnom žurnalu kojeg čitaju Pažani uz jutarnju kavicu na Pjaci. Ujutro žurnal i kavica, a navečer guštanje uz bevandu ispred kuće i promatranje prolaznika koji se spuštaju niz kamenu ulicu koja vodi do glavnog gradskog trga. Osjećao sam se kao jebivjetar, ali u onom pozitivnom smislu, bez briga i obaveza, ništa ne treba raditi, sve je sjajno, rekli bi neki : „ Pomalo i bez priše“. Ono što me najviše oduševilo je to da je Pag kao otok uspio u doba masovnog turizma zadržati svoju autentičnost, tradiciju, divlju prirodu i plaže. Nažalost, ostalo je još malo takvih jadranskih otoka kojima je to pošlo za rukom. 

Nakon uživanja u gradu čipke i soli, logično bi bilo da sam krenuo južnije prema Dalmaciji, no s obzirom na to dasam veliki zaljubljenik u otoke, većinu sam ih već obišao i granice Jadrana su mi postale pretijesne. Stoga sam kao svoju sljedeću destinaciju odabrao obalu Španjolske, preciznije Figueras i Barcelonu. Mnogi mi često prigovaraju zato što putujem sam, jer kažu : „ Otet će te netko“ ili „ Prodati će te za siću“. Ja se često divim tim komentarima jer znam da sam ikad poslušao neke od njih i shvatio ih ozbiljno, guzica mi nikada puta ne bi vidjela. Sve ima svoje prednosti i nedostatke, ja u svom samotnjačkom putovanju vidim uglavnom prednosti, a to je širenje vidika i upoznavanje novih, zanimljivih, simpatičnih i manje simpatičnih ljudi. Nakon duge i naporne vožnje autobusom i neprospavane noći, ja kao i moji suputnici izašli smo na parkiralištu u Figuerasu kao neka posebna bića, točnije izgledali smo kao neki nadrealistički likovi iz umjetničkih djela poznatog španjolskog slikara koji je postigao svjetsku slavu, a to je neponovljivi Salvador Dali. Figueras, njegovo rodno mjesto, gdje se ujedno nalazi i palača u kojoj je živio i stvarao, a danas je to muzej s njegovim djelima i zanimljivim nadrealističkim stvarčicama. Mnogi kažu kako je Dali sigurno bio na nekim inspirativnim drogama, no ja vjerujem u samo jedan pokretač njegove mašte, a to je životna ljubav i vječna inspiracija, njegova supruga Gala. Živjeli su veoma nekonvencionalnim životom i ostavili za sobom brojne intrige, ali osim umjetnosti povezala ih je intuicija i snažni temperament, upravo zbog tog susreta nastala su djela koja su oplemenila i uljepšala svijet. Figueras danas živi najviše na račun Dalijeve ostavštine putem koje se turistički promovira u Europi i svijetu. Uslijedila je opet kraća vožnja prema Barceloni, prijestolnici Katalonije i jednom od najposjećenijih turističkih odredišta. La Rambla i masa ljudi, na tisuće i tisuće suvenira, a ja kao pravi bodul pazim samo na jedno, a to je da mi u trenutku nepažnje snalažljivi džepar ne uzme šolde. Istina, ne bi se on obogatio da mi i uzme to nešto iz džepa, razočarao bi se. Ekonomičan sam, što ću, to gledam kao vrlinu. Zatim famozna Sagrada familia koja se već gradi cijelo jedno stoljeće i još uvijek nije dovršena, casa Milia i casa Batlo, inače građevine nadrealističkog umjetnika i arhitekta Antonia Goudia koji je Barceloni dao karakter i zbog kojeg sam grad doživio kao odredište avanturista, sanjara i otkačenih romantika. I konačno, spustio sam se do plaže, čuvena La Barcoleneta. Pijesak, palme, sto vrsta koktela, zgodne Španjolke i Sredozemno more bez ijednog otoka. Nakon par dana lutanja i uživanja u čarima i gastronomiji Barcelone, uslijedio je povratak kroz Španjolsku, Azurnu obalu, Italiju, nešto malo kroz Sloveniju i eto nas na mjestu startanja. Ovo putovanje natjeralo me da malo bolje promislim o okruženju u kojem sam odrastao. More i Jadran mi danas znače jako puno. Oni su moja vječna inspiracija, moja sadašnjost i budućnost. Često za nas primorce kažu da smo svojeglavi, temperamentni, za Bodule da su škrti, ali jedno nam je zajedničko, a to je ljubav i privrženost moru. Ja ću i dalje putovati, toliko je još lijepih priča neispričano i bilo bi šteta baciti sidro na jednom mjestu i prihvatiti baš sva pravila, jer ipak vještine dobrog mornara željnog avanture i nemirno more koje ga prati mogu dovesti do željenog odredišta.