Miljenko Jergović kritizirao Ivu Rinčić nakon europskog Oscara, ona mu oštro odgovorila

Nakon što je film Fiume o morte! u režiji Igora Bezinovića osvojio Europsku filmsku nagradu za najbolji europski dokumentarni film, na društvenim mrežama oglasio se Miljenko Jergović, jedan od poznatijih suvremenih književnika i kolumnista s ovih prostora. U svojoj objavi osvrnuo se na uspjeh filma, ali i iskoristio priliku za oštru kritiku riječke gradonačelnice Ive Rinčić, što je ubrzo izazvalo reakciju i njezin javni odgovor.

Jergovićev status prenosimo u cijelosti, bez ikakvih izmjena:

“Film Igora Bezinovića osvojio je Europsku filmsku nagradu za dokumentarni film. Zajednicu hrvatskih domoljuba to je ojadilo. I dobro je da ih je ojadilo. Rijeka je vidjela guzicu velikoga protofašiste Gabrielea D’Annunzija, pa će, akobogda, vidjeti guzicu i ovoj snaši, koja je stigla stotinu i koju godinu za njim. Neobično je kako domoljubi ne vole podsjećanja na fašističke guzice.

Radujemo se Bezinovićevom uspjehu, i na čitanje vam nudimo moj tekst, naslova ‘Igor Bezinović i lakrdija s kojom otpočinje militarizacija društva’.”

Nedugo potom stigao je i odgovor gradonačelnice Iive Rinčić, koji također donosimo u cijelosti:

“Miljenko Jergović je nesumnjivo izniman književnik. Njegova proza nosi onu rijetku sentimentalnu crtu koja se napaja vremenima koja su, barem dijelom, obilježila i moje djetinjstvo. Cijenim i jasno prepoznatljivo stilsko nasljeđe oslonjeno na Andrića, Selimovića i bosanski kulturni prostor, a nezaboravan je i njegov tekst o Lucianu Sušnju, riječkom Junaku našeg doba.

No u nas je čest fenomen da netko iznimno uspješan u jednom području zaključi kako time automatski stječe pravo da s visoka presuđuje i poučava na svim ostalima — osobito povijesti, politici i institucionalnim procesima. U tom se okviru poseže i za rječnikom koji se opravdava kao provokacija ili satira, ali u stvarnosti ostaje tek vulgaran, reduktivan i argumentacijski prazan.

Posebno je problematično kada se takav rječnik koristi u obraćanju ženi na javnoj funkciji. Izrazi poput ‘snaša’ i ‘guzica’ nisu hrabri ni subverzivni; oni su patronizirajući, spolno obilježeni i ispod svake razine ozbiljnog javnog govora. Takav diskurs ne razgrađuje autoritet — on ga pokušava poniziti kroz tijelo i rod, što je upravo obrazac nasilja koji se inače s pravom osuđuje.

U tom smislu teško je ne primijetiti unutarnju proturječnost: s jedne strane traži se društvena osjetljivost i zaštita od grubih reakcija, a s druge se bez zadrške poseže za istim mehanizmima simboličkog nasilja — etiketiranjem, omalovažavanjem i svjesnim ponižavanjem. Upravo bi iz te perspektive bilo posve legitimno da se na ovakav govor osvrnu i feminističke strukture, jer on reproducira obrazac u kojem se žena u javnom prostoru svodi na karikaturu, a ne tretira kao politički subjekt.

Lako je iz pozicije autorske ili intelektualne fotelje dijeliti oštre ocjene i moralne presude. Neusporedivo je teže — ali i neusporedivo odgovornije — preuzeti ulogu izabranog predstavnika vlasti i baviti se svakodnevnim problemima građana, funkcioniranjem institucija i stvarnim potrebama zajednice.

Konačno, i početno – Antifašizam nije privatno vlasništvo, niti ideološki monopol pojedinih stranaka. On je povijesna činjenica i civilizacijski temelj, a ne trajni rezervoar retoričkog nadmetanja. Društvo mora ići dalje: ne prema konformizmu jednoumlja, nego prema zrelosti u kojoj se povijesne istine podrazumijevaju, a odgovornost mjeri onime što se čini danas — i kako se pritom govori.”