Mnogi su se ovih dana sjetili kolodvora Sušak koji je srušen 2008. godine

Ovih dana mnogi su se ponovno prisjetili starog kolodvora Sušak, i to zbog aktualne rasprave o vrlo izglednom rušenju obližnjeg mosta Rječina III koje je ipak zaustavljeno. Najave vezane uz sudbinu mosta izazvale su veliko nezadovoljstvo dijela javnosti, a sjećanje je prirodno otišlo prema jednom ranijem slučaju koji je na sličan način uzburkao građane – rušenju sušačkog kolodvora, potezu koji je i godinama kasnije ostao simbol odluka donesenih pod krinkom nužnog razvoja grada.

Stari željeznički kolodvor na Sušaku desetljećima je bio dio svakodnevice istočnog dijela Rijeke. Imao je snažnu povijesnu i simboličku vrijednost jer je podsjećao na razdoblje kada je Sušak bio zaseban grad, s vlastitom ulogom u prometnom i gospodarskom razvoju šireg područja. Za brojne građane bio je puno više od funkcionalne zgrade – bio je trag jednog vremena i važan element urbanog identiteta.

Najava njegova rušenja početkom 2000-ih izazvala je izraženo nezadovoljstvo javnosti. Građani su otvoreno upozoravali da se uklanja još jedan dio gradske memorije te da se premalo razmišljalo o alternativama poput očuvanja ili prenamjene objekta. U javnim raspravama često se isticalo kako se odluka donosi bez stvarnog dijaloga s građanima i bez dovoljno razumijevanja emocionalne i povijesne vrijednosti prostora.

Unatoč protivljenju dijela javnosti, stari kolodvor Sušak srušen je tijekom proljeća 2008. godine. Kao glavni razlog rušenja tada se isticala nužnost oslobađanja prostora za izgradnju nove prometnice, koja je predstavljana kao ključna za daljnji razvoj grada, rasterećenje prometa i bolju povezanost luke s ostatkom urbanog područja. Razvoj i funkcionalnost bili su argumenti koji su prevagnuli nad svim ostalim razmatranjima.

Iako je izgradnjom nove prometne infrastrukture prometni sustav unaprijeđen, osjećaj gubitka među brojnim građanima nikada nije u potpunosti nestao. Rušenje kolodvora s vremenom je postalo referentna točka u raspravama o odnosu Rijeke prema vlastitoj baštini, primjer odluke u kojoj je razvoj ostvaren nauštrb očuvanja povijesnog kontinuiteta i identiteta prostora.

Upravo zato aktualna priča o mogućem rušenju mosta Rječina III snažno rezonira s tim iskustvom. Kao i nekada kolodvor, i most mnogi ne doživljavaju samo kao prometni objekt, već kao dio urbanog krajolika i svakodnevice istočnog dijela grada. Strah da bi Rijeka ponovno mogla izgubiti još jedan prepoznatljiv i emocionalno važan element prostora ponovno je otvorio staru raspravu o granici između nužnog razvoja i nepovratnog gubitka identiteta.

Paralela između ova dva slučaja teško se može ignorirati. I tada i danas u prvi se plan stavljaju argumenti modernizacije, funkcionalnosti i budućih potreba, dok se s druge strane javlja snažno nezadovoljstvo građana koji traže više transparentnosti, dijaloga i uvažavanja prostora u kojem žive. Sjećanje na stari kolodvor Sušak, srušen unatoč upozorenjima i otporu javnosti, mnogima danas služi kao upozorenje da odluke donesene bez šireg konsenzusa mogu ostaviti dugotrajan osjećaj gubitka koji nadilazi sam infrastrukturni zahvat.