Povežite se s nama



Tog kišovitog i tmurnog riječkog dana, spuštao sam se Bulevardom prema gradu. Sitna kišica pada, u daljini se čuje nadolazeći vlak, prizor kao iz neke teške drametine ili nekog trećerazrednog filma snimljenog na obalama Le Havrea u Francuskoj. „ Neka zapuše vražja bura i otjera te oblake, vikend je pobogu, a već sutra putujem nazad u Ljubljanu i hoću uživati u rijetkim sunčanim trenutcima na Kvarneru.“, govorio sam bijesno u sebi. U tom trenutku ugledao sam zgradu Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku, u kojoj sam proveo lijepe trenutke na kazališnim daskama, glumeći svakojake uloge, od svojeglavog magarca, učitelja pa sve do mladog cajkera u kičastoj majici sa šljokicama i ekstra zelenim tenisicama. A onda, nakon svih tih godina provedenih u kazalištu, iznenada sam se odlučio za studij kemije i to ni manje ni više nego nastavnički smjer. Bila je to moja vlastita, objektivna odluka, a prateći tržište rada u Rijeci i donekle sigurna odluka, s obzirom na to da kronično fale svi profesori prirodnih znanosti. Iako sam u mnogim stvarima i odlukama subjektivan i držim se emocija, ovo je bila provjerena, objektivna i transparentna odluka. No, pustimo to po strani. Naime, u tom trenutku sjetio sam se svoje zadnje predstave odigrane u HKD-u na Sušaku. Bila je to predstava „ Od kolijevke pa do groba“, u režiji zagrebačkog redatelja Maria Kovača. Predstava je govorila o hrvatskom školskom sustavu, ponašanju mladih srednjoškolaca, govorila je i o gorećoj temi, a to je odlazak mladih na tržište rada. Predstava se temeljila na iskustvima mladih srednjoškolskih glumaca,a redatelj nas je usmjeravao i nadopunjavao sa svojim iskustvom. Upravo smo tom predstavom uputili na probleme u hrvatskom školstvu kao što su prevelik broj nastavnih sadržaja, odnos učenika i profesora, gomilanje nepotrebnih informacija, sustav veza i vezica za zaposlenje, itd.. Predstava je završila s čuvenom pjesmom „ Gaudeamus igitur“ , a svaki od nas glumaca u obliku monologa izrekao je kako je završio njegov životni put nakon završetka srednje škole. Bilo je tu perača suđa, narkomana, repera, neuspješnih odvjetnika, dami koje se daju za novac, profesora, žena koje su se bogato udale pa sada ne rade ništa. Dok su neki hvalili predstavu i uvidjeli da smo uistinu prikazali realno stanje u hrvatskom školstvu i sustav vrijednosti današnjih srednjoškolaca, drugi su je doslovno popljuvali. Doduše, čak me je i moja profesorica iz bivše osnovne škole pri završetku predstave mrko i prestrašeno pogledala, kao da je vidjela vraga, a ne svog bivšeg učenika. Još dugo nakon premijere ove predstave, dosta sam razmišljao i razmišljao, a onda sam shvatio da neki ljudi jednostavno ne žele prihvatiti realnost onakvom kakva je. Lijepo zvuči, završiš srednju školu, ako bog da i fakultet, oženiš se, kupiš stan i auto. To je taj ideal kojemu mnogi teže, no nažalost u praksi nije uvijek tako. Nedavno sam naišao na jedan citat koji kaže : „ Čim izađeš iz škole, nađeš se na ulici“, a kada malo bolje razmisliš, u njemu je sažeta istina. Nađeš se u utrci života, vrijeme je da pokažeš svoje ambicije, napor i entuzijazam prema određenom cilju, a mnoge stvari više ne shvaćaš olako. Jedno istraživanje koje je provedeno na području Primorsko-goranske županije pokazuje da se 52 posto učenika srednjih škola u Primorsko-goranskoj županiji često osjeća umorno i iscrpljeno, ali ih čak 83 posto očekuje da će u budućnosti uspjeti u onome što im je najbitnije. Sigurno nije ugodno biti umoran, iscrpljen i imati snage za optimizam u ovako velikim postocima ,to je kvaliteta karaktera!

Istina je da su našem školskom sustavu potrebne temeljite promjene, od vrtića do fakulteta. Istina je da su srednjoškolci opterećeni prezahtjevnim nastavnim planovima i programima. Poput radnika na tvorničkoj traci, ti mladi ljudi svaki dan prolaze kroz školske predmete – od književnosti, preko matematike i fizike, do glazbenog, likovnog i tjelesnog odgoja. Svi ti školski predmeti imaju propisani nastavni plan i program koji je prepun podataka i činjenica koje bi učenici trebali svladati. Statistike pokazuju da svaki srednjoškolac dnevno mora pročitati 113 stranica različite materije, dok instrukcije postaju pravilo, a ne izuzetak. U tom moru činjenica i informacija, koliko je toga zapravo bitno i koliko toga ulazi u trajno znanje koje će učenici nakon završetka srednje škole moćiprimjeniti u različitim životnim situacijama. Što je s profesorima koji su danas izgubili ugled i autoritet i koji su zbog obilnog programa uglavnom usmjereni na obrazovni sadržaj i nastavni plan i program u kojem ne smiju zaostajati, a odgojni dio ostaje za kod kuće. Razvojem informacijsko-komunikacijske tehnologije i profesori moraju biti u koraku s vremenom, ako ne žele da ih učenici „ pojedu“.

Vratimo se početku priče i srednjoškolskoj predstavi, te pogledu moje profesorice pri kraju izvedbe. Dakle, ponekad smo skloni previše idealizirati stvari i prepustiti se, misleći da će nam sve u životu poći od ruke, bez nekih većih napora. Danas, koliko god to grubo zvučalo, uvelike je potrebna ambicija i inicijativnost kod mladih srednjoškolaca, a ne njihova pasivizacija koja dolazi kao otpor na kompleksni nastavni plan i program. Ljudi smo s različitimsudbinama i pričama koje nas spajaju i razdvajaju. Možemo nešto značajno postići u životu, odgajati mlade generacije, a jednostavno možemo se i već sutra naći na burzi rada, u kafiću, u zatvoru, na poslu u praonici suđa. Nitko ne može ništa garantirati, ali ipak treba uložiti trud i raditi na sebi, a većinu svojih odluka donosimo upravo mi sami.

William Shakespeare je u jednom svom djelu napisao : „ Cijeli svijet je pozornica, na kojem su svi ljudi samo glumci. Nastoj svoju ulogu odigrati tako da nakon zatvaranja zastora možeš reći, Uspjelo je !“. Proveo sam deset godina na kazališnim daskama i čvrsto vjerujem u to da je sve što se događa na pozornici odraz stvarnosti u kojoj živimo. Pa eto dragi srednjoškolci, bilo bi dobro da se tu i tamo u trenutcima pauze od napornog učenja uputite u kazalište. Lijepo je kada mladi odluče jednu večer provesti u kazalištu i izađu sa stavom, nadahnućem, dojmom ili emocijom, jer ipak smo svi mi samo glumci u predstavama različitih sudbina.

Marketing