Godina: 1999.
Redateljica: Jane Campion
Glumci: Kate Winslet, Harvey Keitel, Julie Hamilton, Sophie Lee, Tim Robertson
IMDB: http://www.imdb.com/title/tt0144715/
Nakon što smo prošli tjedan otvorili kolumnu filmom Leonarda DiCaprija, ovaj put bacamo pogled na nešto starije ostvarenje njegove prijateljice i suradnice Kate Winslet, koja se u vrijeme kad je ovaj film izašao još oporavljala od (pretjerane?) reakcije javnosti na “Titanic”. Dok se “Vuk s Wall Streeta” bavio čovjekovom opsesijom stjecanjem materijalnih dobara, kroz ovaj tekst ću pokušati pokazati da ni opsesija duhovnim rastom nije manje opasna, čak štoviše može biti i opasnija.
“Sveti dim!” je biografska drama o mladoj Australki Ruth Barron (Kate Winslet) koja turistički otputuje u Indiju i tamo zaglavi pod utjecajem vođe religijskog kulta, te se nađe na rubu toga da posveti život nekoj vrsti “duhovnog sljedbeništva” kroz simboličko kolektivno “vjenčanje” s guruom. Njena obitelj na prevaru iznudi njen povratak rekavši joj da joj otac umire, te angažira stručnjaka za kultove (Harvey Keitel) koji na sebe preuzima zadatak da kroz trodnevnu psihoterapiju poništi učinke pseudospiritualnog pranja mozga. Film prati njihov međusobni odnos.
Radi se o vrlo intimistički postavljenom filmu koji na prvo gledanje djeluje kao da je rađen prvenstveno za žensku publiku, obzirom da nema adrenalina, akcije, niti vanjskog sjaja, već se cijela fabula svodi na psihoemotivnu interakciju dvoje ljudi. Odlučio sam se obraditi ga jer mislim da u kombinaciji s “Vukom s Wall Streeta” čini logičku cjelinu koja savršeno ocrtava sve zamke i apsurde suvremenog ljudskog života, do mjere da bih čak preporučio uzastopno gledanje ta dva filma. Ti filmovi i stilski i sadržajno izgledaju kao dvije potpuno različite i nespojive priče, a zapravo imaju zajednički pokretački motiv, a to je težnja pojedinca za ispunjenjem i prihvaćanjem u kaotičnim uvjetima suvremenog svijeta. Leonardo DiCaprio to radi kroz bogaćenje i društvenu afirmaciju, a Kate Winslet kroz religiju i duhovnost. Zajedničko im je i to da su oboje sljedbenici, Kate ima svog gurua, a kasnije terapeuta, dok Leo trči za apstraktnim i neuhvatljivim profitom koji je sam sebi svrha.
“Sveti dim!” mi djeluje kao film na koji se vrijedi podsjetiti čak i onima koji su ga već gledali, obzirom da je u kontekstu hrvatskog društva taj film danas zapravo aktualniji nego u vrijeme kad je snimljen, obzirom na rastući broj ljudi oko nas koji pokušavaju kroz različite mješavine formalne religije i new age spiritualističkih pokreta, te uz pomoć različitih gurua, rješavati neke vrlo opipljive životne probleme. U tom kontekstu vrijedi izdvojiti i tragikomičan trenutak iz filma u kojem majka glavne junakinje, zabrinuta za sudbinu svoje kćeri koja je zaglavila u istočnjačkom kultu, u ruke uzima raspelo i moli za kćerinu sigurnost. To je trenutak koji pokazuje našu sklonost da iracionalne i štetne obrasce ponašanja primjećujemo i osuđujemo samo onda kad se događaju u drugim, nama dalekim kulturama, dok iste takve zamke koje proizvodi naša vlastita kultura nekritički prihvaćamo. Što se u svijetu oko nas vidi recimo iz lakoće kojom osuđujemo islamski terorizam, dok istodobno iz vjerskih pobuda referendumom pokušavamo ograničiti prava homoseksualaca.
Ako do kraja ogolimo dodirnu točku između “Svetog dima” i “Vuka s Wall Streeta”, vidjet ćemo da Leo i Kate zapravo rade potpuno istu grešku, naime oboje se prepuštaju već gotovom, unaprijed formiranom receptu za ispunjenje i nalaženje smisla, samo što je kod Lea taj recept materijalan, a kod Kate duhovan. Leo zanemaruje svoju unutarnju stabilnost, da bi postigao financijsku, društvenu fizičku i seksualnu dominaciju nad svijetom oko sebe, a Kate zanemaruje svijet oko sebe da bi postigla unutarnji mir. Nitko od njih ne koristi vlastiti mozak, oboje prihvaćaju unaprijed postojeće recepte. Tu je opet očita paralela sa društvom u kojem živimo u kojem su tajkuni i spiritualni gurui ravnopravni uzori širokih masa. Prostora za našu individualnost tu ima jako malo, ako uopće, iako je upravo individualnost rješenje tog problema, kao što u “Svetom dimu” genijalno kaže Harvey Keitel: “Mozak je po prirodi buntovan! Neću te slomiti ja, slomit će te tvoj vlastiti um!”…..Iz čega slijedi da je prihvaćanje gotovih recepata, bili oni materijalni ili duhovni, siguran znak isključenog mozga.
Ostavimo li na trenutak po strani priču o duhovnosti, “Sveti dim!” je i film koji uspješno izvodi dekonstrukciju procesa psihoterapije, pokazujući da su uloge terapeuta i pacijenta relativne i fluidne, te da je i terapeut samo čovjek. Harvey Keitel svojoj pacijentici pomaže razobličujući njene kvazireligiozne sljedbeničke tlapnje, a ona njemu pomaže razobličujući njegov mačizam, lažnu intelektualnu nadmoć, te seksualnu i emotivnu nesigurnost.
Film završava sličnim osjećajem emotivne praznine koja je karakteristična i za “Vuka s Wall Streeta”, baš zato što glavni junaci imaju istu slabost, tj. nisu jake individue, nego su skloni utapanju u velikim kolektivističkim idejama u kojima traže svoj smisao. Te dvije ideje su zrcalno suprotstavljene jedna drugoj, ali na kraju završavaju u istoj praznini, iz čega zaključujem da paralelno gledanje ova dva filma kod gledatelja jača karakter.
