Povežite se s nama




Godina: 1992.

Redatelj: Roman Polanski

Glumci: Hugh Grant, Kristin Scott Thomas, Emmanuelle Seigner, Peter Coyote

IMDB: http://www.imdb.com/title/tt0104779/

Ako odlučimo ne slijediti Barthesovu premisu o smrti autora, prema kojoj je svako analiziranje i kritiziranje umjetničkog djela lišeno njegova tvorca (u ovom slučaju i branda, ikone, legende), onda nije teško uvidjeti poveznicu ovoga filma i njegova redatelja. Naime, Roman Polanski, iako doduše malo manje od svog kolege Woodyja Allena, poznat je po svom perverznom ekshibicionizmu i ekscentričnom opsjednutošću seksom, što je naposljetku i razvidno u velikom broju njegovih filmskih uradaka. Verbalni i fizički sadomazohizam, opsesivna strast i posesivna ljubav teme su kojima Polanski u ovom filmu vješto barata, a koje u naraciju umeće portretirajući ljubavni spoj mlade i seksepilne nimfomanke i zrelog muškarca opičenog krizom srednjih godina.

Gorki mjesec erotski je romantični triler francusko-britansko-američke koprodukcije koji prati dva bračna para na krstarenju Mediteranom koja spletom okolnosti prerastu u ljubavni četverokut s neočekivanim, ali po meni zadovoljavajućim svršetkom. Najprije upoznajemo tipično britanski uštogljen, ali naizgled sretan brak Fione (Kristin Scott Thomas) i Nigela (Hugh Grant), koji je toliko frigidan i dosadan da već prve minute filma smrde na preljub. Ustvari, gledatelj to i priželjkuje. Na drugoj strani palube pojavljuje se intrigantniji brak, onaj mlade, seksepilne i psihički istrošene Francuskinje Mimi (Emmanuelle Seigner, inače supruga Polanskog) te oronulog gada u kolicima, ciničnog Amerikanca Oscara (Peter Coyote). Budući da Oscar ubrzo uviđa Nigelovu zanesenost njegovom osebujnom ženom, poziva ga na svoja cjelovečernja monologiziranja kojima nas uvodi u svoju ljubavnu epopeju, istovremeno svjesno i naprasito tjerajući Nigela na preljub s Mimi.

Glavnina filma protječe u retrospekciji ljubavne priče između već spomenutog Oscara, neuspješnog pisca koji u Pariz dolazi trošiti nasljedstvo i žene, te naizgled sramežljive, skromne i mladalački prpošne konobarice Mimi koja se u noćnim satima pretvara u plesnu čigru. Klišejasto sudbonosno upoznavanje ubrzo prerasta u strasnu fizičku opsjednutost popraćenu izdašnim seksualnim životom i sadomazohističkim nadmudrivanjima u kojima Mimi uglavnom biva dominom. No prvotna zanesenost i opčinjenost ubrzo splašnjavaju te ju postepeno zamjenjuju ravnodušnost, odbojnost te naposljetku i prijezir u kojem ulogu psihološke domine preuzima Oscar. Vrtložno smirivanje i blijeđenje Oscarovih emocija dovodi do fizičkog i psihičkog propadanja Mimine siluete koja je spremna na sva Oscarova ponižavanja, degradiranja, pa čak i pobačaj, prije nego na život bez njega. Iako ovaj ”ljubavni” odnos s vremenom postaje odbojan i mučan, kako za protagoniste tako i za gledatelje, i Oscaru i Mimi postaje jasno da na neki neobjašnjiv način ne mogu jedno bez drugog te postepeno postaju još jedan u nizu ogorčenih i umrtvljenih parova koji preživljavaju na podbadanjima, omalovažavanjima i usputnim avanturicama.

Film koji na trenutke iscrpljuje svojom minutažom i Grantovom bezličnom plačljivom facom, a s druge strane osvježava suptilnim erotskim scenama, zapravo iznosi ljubavnu dramu koja jest patetična, ali je istovremeno i životna jer se svaka osoba koja je bila u perverznoj vezi imalo nalik ovoj može barem malo poistovjetiti ili s Oscarom ili s Mimi. Ekstremna bujica strasti, požude i posesivne, manijakalne ljubavi koja brzo bukne, a izgara u formi uzajamne netrpeljivosti možda nije recept za dugovječan odnos, no svakako je ubojito iskustvo iz kojeg ili izađeš trezveniji, ili ne izađeš uopće. A možda ni ne želiš izaći. Izopačena, slijepa, sebična, drska, destruktivna – ljubav kao metamorfni eliksir ne bira svoju kliconošu. Stoga se ovakva ”vrsta” ljubavi prosječnom ljubavniku može činiti suludom, apsurdnom ili nemogućom. Može ju osuđivati, zgražati se nad njome, zazirati od nje. Ali pobjeći od nje ne može. Time su se vodili i glavni akteri Gorkog mjeseca odlučivši se za onu staru ”dok nas smrt ne rastavi” i time okrunili ljubavnu agoniju pruživši joj najbezbolniji svršetak.

Zbog čega Oscar ”pada” u invalidska kolica te kako završava priča ljubavnog četverokuta, najbolje je da sami čekirate jer ovaj film na iritantno brutalan način opisuje neke od najvećih bojazni ljubavnih odnosa. Emocionalno zahlađenje, monotonija i mrtvilo koji dolaze s godinama ”brakovanja”, prevara, kao i brak bez potomaka sveprisutne su i svevremenske teme koje je tridesetak godina nakon Mikea Nicholsa u filmu Tko se boji Virginije Woolf? filmski virtuoz Roman Polanski doveo na višu razinu. S nestrpljenjem očekujemo tko će se popeti na sljedeću stepenicu. Redateljica Samantha Taylor-Johnson sa svojim fijaskom od Pedeset nijansi sive još je daleko u podnožju tih stepki.

Marketing