Godina: 2000.

Redatelj: Rob Morrow

Glumci: Rob Morrow, Laura Linney, Craig Sheffer, Gia Carides

IMDB: http://www.imdb.com/title/tt0246072/

Prošli tjedan smo se ovdje bavili filmom koji suprotstavlja ljudsku ranjivost i kaotičnost društvenoj potrebi za čuvanjem ugleda i igranjem jasno definiranih uloga. Ovotjedni film nastavlja tamo gdje je “Virginia Woolf” stala, i kreće od činjenice da su ljudi, njihovi životi i karakteri u srži kaotični i nepredvidivi, a često i izvan njihove svjesne kontrole. Radi se inače o prvom dugometražnom redateljskom projektu glumca koji je ovdašnjoj, a vjerojatno i svjetskoj publici najpoznatiji kao glavni junak kultne serije “Život na sjeveru”. Ovaj film, za razliku od prošlotjednog, nikad nije dobio kultni status, nema nijednog Oscara, i puno je manje razvikan, iako zapravo nije manje vrijedan, a služi i kao dobra podloga za usporedbu tretmana ljudske intime u različitim fazama razvoja američke filmske umjetnosti.

Kaotična je već prva scena u kojoj upoznajemo glavnog junaka. Lyle Maze je slikar s Tourettovim sindromom koji pokušava slikati ženske aktove, što u prvoj sceni završi tako da zbog svojih tikova prolije boju po goloj ženi koja odustaje od poziranja. Vrijedi primijetiti da i prezime glavnog junaka u prijevodu znači “Labirint”, što je samo po sebi signal da se radi o osobi u čijoj se psihi teško snalazi i on sam. Kasnije kroz film dobijemo širu sliku o glavnom junaku kroz njegovo prijateljstvo s liječnikom Mikeom (Sheffer) i njegovom djevojkom Callie (Linney). Mike je opsjednut idejom da mora napraviti nešto jako važno u životu i zbog toga ide u Afriku s “Liječnicima bez granica”, a djevojka mu zbog te njegove opsesije ne stigne reći da je trudna. Kad Mike ode, Lyle se zbližava s Callie koja mu pristaje pozirati za aktove i njih dvoje se nesvjesno zaljubljuju jedno u drugo.

Osnovna vrijednost ovog filma je u tome što uspijeva kroz vrlo jednostavnu radnju dotaknuti više različitih intimnih dilema suvremenog čovjeka. Prvi unutarnji konflikt koji vidimo kroz film se svodi na pitanje je li u životu bolje afirmirati se kroz društveni angažman, te više ili manje metaforički “spašavati svijet” kao Mike, ili pronaći svoj vlastiti emocionalni mir kroz vezu i podršku partneru. Ovo pitanje je danas aktualnije nego u vrijeme kad je film izašao, obzirom da je umeđuvremenu zbog ekonomske krize i dodatnog ubrzanja tempa života, napretka tehnologije i pojave društvenih mreža na kojima svi zajedno dijelimo ogromne dijelove intime s cijelim svijetom, postalo još teže balansirati i postaviti jasnu granicu između intimnog i društvenog.

Druga tema koju film preispituje su granice između različitih vrsta međuljudskih odnosa, što je danas bitno jer živimo u vremenu kad se društvo sve manje miješa u osobne odnose koji su definirani daleko manje formalno nego ikad prije u povijesti, što logično vodi do toga da svaki pojedinac ima slobodu i odgovornost da sam odabere kako će graditi svoja prijateljstva i svoje veze.   Što zna biti teže nego što na prvi pogled izgleda. Film nam s jedne strane prikazuje granicu između muško-ženskog prijateljstva i ljubavne veze, te preispituje ulogu svlačenja u tom procesu (kroz dio priče o aktovima i slikarstvu), ali s druge strane ne štedi ni ona “klasična” prijateljstva, jer postavlja i pitanje pod kojim uvjetima je u redu zaljubiti se u prijateljevu curu.

Treći problem koji film otvara je utjecaj dijagnoze (Tourettov sindrom), na karakter, te na društveni i seksualni život pojedinca. Lyle Maze u običnim društvenim situacijama djeluje kao nespretnjaković i čudak, za kojeg ljudi često misle da ima i daleko ozbiljniju dijagnozu, ali je sposoban za skroz netipične međuljudske odnose koji su za većinu ljudi prezahtjevni, jer su izvan “sigurne zone”. I fenomenalno crta gole žene, što je za macho muškarca posao snova. On neće spasiti svijet, ali će pomoći ostavljenoj ženi čiji partner spašava svijet. Film ostavlja gledatelje da sami odluče što je od toga bolje, a daje nam i zanimljiv uvid u terapijski učinak umjetnosti i kreativnosti općenito.

Film se rubno dotiče i statusa starijih osoba u društvu, kroz priču o smrti Lyleovog oca, i pitanje koliko smisla ima život njegove majke nakon što je izgubila muža, ali taj detalj je nedovoljno razrađen, iako je očito da su tvorci filma imali namjeru dati presjek svih intimnih dilema koje mogu mučiti suvremenog čovjeka u različitim kontekstima, i fazama života, što je svakako pohvalna tendencija.

“Maze” je film koji ne daje jasne odgovore, i ne zauzima superiornu etičku poziciju u odnosu na svoje likove. Sve intimne zavrzlame koje u filmu vidimo su zapravo potpuno u redu i potpuno ljudske. Granice izdržljivosti međuljudskih odnosa mogu, ali i ne moraju biti postavljene tamo gdje ih je film naznačio, i priča može i ne mora završiti onako kako u filmu završava. Može završiti i puno lošije, ali i puno bolje. Jer je i iz samog filma jasno da sve ovisi o nijansama, o karakterima konkretnih ljudi, i o načinu kako nešto protumačimo i posložimo u svojoj glavi. Glavni junak je možda preoteo prijateljevu curu, a možda joj je pomogao u situaciji u kojoj se sama ne bi snašla, i time zaslužio njenu naklonost. Ona je možda previše intimizirala njihov odnos pristajući na svlačenje, a možda mu je time pomogla da se razvije kao umjetnik i kao osoba. Ovakva dvojaka, a ponekad i višestruka moguća tumačenja društvenih situacija su osnovna karakteristika ovog filma, iz čega se zapravo najbolje vidi fluidnost vremena u kojem živimo, a osnovna svrha koju film postiže je zapravo skretanje pažnje gledatelju na detalje na koje je pametno pripaziti u razvoju međuljudskih odnosa, ovisno o tome u kojem pravcu ih želimo i možemo razviti.

Na kraju, još jedna paralela s prošlotjednim filmom…..Dok je “Virginia Woolf” postavljala pitanje smiju li ugledni sveučilišni profesor i njegova supruga uopće biti intimno kaotični, ili time čine nekakvu neoprostivu grešku zbog koje zaslužuju gubitak ugleda, ovaj film konstatira da smo svi pomalo kaotični i pita se kako što bolje izaći na kraj s tom spoznajom. Iz toga se jasno vidi koliko se shvaćanje ljudske intime promijenilo od 60ih godina do danas, i koliko je napredovala svijest o tome da ljudi nisu samo roboti predodređeni za ispunjavanje društvenih funkcija.