Godina: 2013.

Redatelj: Spike Jonze

Glumci: Joaquin Phoenix, Scarlett Johansson, Amy Addams, Rooney Mara, Olivia Wilde, Chris Pratt

IMDB: http://www.imdb.com/title/tt1798709/

 Raul Kevrić

Spike Jonze je redatelj koji se još na prijelazu stoljeća, sad već relativno starim filmovima poput “Biti John Malkovich” i “Adaptacija”, afirmirao kao čovjek koji pomiče granice filmskih žanrova i općenito filmskih narativnih tehnika. Jedna od njegovih specifičnosti je neprimjetno miješanje stvarnih i izmišljenih likova i događaja, dovođenje poznatih holivudskih glumaca u situaciju da kroz cijeli film glume sami sebe, ili neku verziju samih sebe, i stavljanje tih istih glumaca u izmišljeni, a često i SF kontekst.

Kada to znamo, biti će nam lakše razumjeti ovotjedni film. “Ona” je do groteske pretjerani, a opet na čudan način zabrinjavajuće realističan film o najvećoj društvenoj i psihološkoj patologiji današnjice, a to je otuđenje, i pretjerano vezivanje uz tehnologiju koja nudi različite zamjene za kontakt s drugom osobom. To je zapravo (zasad još uvijek) naučnofantastična priča o računalima, Internetu, pametnim telefonima i svim mogućim iPodima, iPadima, tabletima i sličnim sad više i ne toliko skupim igračkama kojima kolektivno robujemo. Glavni lik Theodore (Phoenix) je usamljeni muškarac koji živi u futurističkom Los Angelesu i sa skorim razvodom od supruge (Rooney Mara) se suočava tako što instalira do kraja personalizirani i hiperinteligentni operativni sustav koji s korisnikom komunicira na isti način kao živo biće. Operativni sustav se zove Samantha i govori glasom glumce Scarlett Johansson. U ovoj točki naprosto moram izdvojiti najoriginalniju reakciju na ovaj film koju sam čuo, a glasila je otprilike “Jebeš film u kojem glavnu ulogu igra najljepša glumica današnjeg svijeta, a u filmu joj samo čuješ glas!”.

Theo i Samantha vremenom razviju toliko intenzivan i intiman odnos da se Theo zbog osjećaja prema Samanthi ne snalazi u pokušaju da izađe na spoj sa živom ženom (Olivia Wilde). Odnos glavnog lika sa operativnim sustavom (!) koji mu nudi samo verbalnu komunikaciju se pretvara u zaljubljenost, što ih dovodi do neke malo naprednije vrste cybersexa, i različitih pokušaja da nađu nadomjestak za fizički kontakt. A kad mu se komunikacija sa Samanthom prorijedi, Theo pokazuje i znakove ljubomore i posesivnosti……..

Da čitatelju ne otkrijem cijelu fabulu, u nastavku ću filmu pristupati analitički. Već iz dosad napisanog je vrlo jasno zašto je ovaj film bitan za suvremeno društvo, suvremenu filmsku umjetnost i popularnu kulturu. Koliko god je sama ideja i radnja ovog filma pretjerana i groteskna i to čak do mjere koja, barem za moj pojam, u jednoj točki prelazi granicu potrebnog i smislenog, “Ona” je zapravo film o prosječnom korisniku Interneta, dakle o gotovo svakom od nas. Među nama doduše nema previše onih koji se zaljubljuju u Windowse, Linuxe i Androide, ali ima jako puno onih koji su s prijateljima koji su ih slučajno dodali na Facebook puno intimniji nego s prijateljima iz neposrednog fizičkog okruženja, s kojima su možda i odrasli. Među nama ima i puno onih koji bez kompleksa na Facebook stavljaju kupaonske selfije, a čovjeku iz susjednog ulaza ne kažu ni svoje ime, jer ga se boje, i na neki način ga smatraju uljezom. Film nas najprije dovede do toga da glavnog junaka i njegovo ponašanje smatramo bizarnim, a onda se počinjemo intuitivno prepoznavati u svemu tome, i zbog toga je uznemirujuć. Funkcionira kao neka vrsta zrcala, koje nas upozorava da bismo mogli za promjenu ugasiti računalo, izići van i možda izgubiti koji kilogram. Dodatni naglasak na ionako previše autentičnu priču o otuđenju stavlja činjenica da glavni junak radi za tvrtku koja piše intimna pisma za ljude koji nisu sposobni sami u svoje ime izraziti osjećaje.

Drugi bitan analitički element ovog filma je svojevrsno razotkrivanje banalnosti ljudskih emocija i odnosa koji iz njih proizlaze. Gledajući film shvaćamo da naše emocije često funkcioniraju tako da se vežu za bilo koga, ili u ovom slučaju bilo što, što nam ponudi neku vrstu razumijevanja i prihvaćanja. Pa onda čak i računalni program napravljen sa svrhom da nudi razumijevanje i prihvaćanje može postati objekt požude, ili romantični sinonim za “Onu Pravu”. To je prilično ciničan i turoban element ovog filma zbog kojeg se moramo podsjetiti da redatelj govoreći puno istine o nama, ipak donekle u svom stilu pretjeruje. Namjera vjerojatno nije obezvrijediti sve ljudske odnose, nego napraviti film koji efikasno upozorava gledatelja na sve zamke informacijskog doba.

Po konceptu film ima sličnosti sa kultnim Cameronovim “Terminatorom”, jer svijetu ljudi suprotstavlja svijet strojeva, istražuje mogućnosti interpersonalnog odnosa ljudi i strojeva, i pita se što bi bilo kad bi strojevi postali neovisni o nama, i pametniji od nas. Međutim, umjesto da nas poput “Terminatora” zabavlja pištoljima i mišićima, ovaj film nam kroz tu temu nudi vrlo autentičan pogled u našu vlastitu psihu. Zbog toga je životniji, naprosto jer se neka varijanta radnje ovog filma, u nekoj budućnosti može i dogoditi, ali je i teži za gledanje, što mu je glavna mana. Neosporna inovativnost, kvaliteta sadržaja i važnost za vrijeme u kojem živimo ipak neće svim gledateljima biti dovoljna da film pogledaju bez povremenog skretanja pogleda na sat i pitanja “Koliko još do kraja?”……..Ako niste skloni introspekciji i analizi svega što vidite, većinu vremena ćete gledati čovjeka koji priča sa svojim kompjuterom, što je samo po sebi daleko manje zabavno od Schwarzeneggerovih vratolomija. Neki od vas će zbog toga vjerojatno film proglasiti generalno dosadnim, prekinuti ga na pola, i radije se prisjetiti “Terminatora”.

Međutim, onima koji osim što vole analizirati, vole i pratiti razvoj popularne kulture, ipak preporučujem ovaj film. Prvenstveno zato što naslućujem da se radi o prvom filmu jednog potpuno novog žanra, i da ćete buduće slične, a vjerojatno daleko bolje filmove, puno teže razumjeti, ako propustite ovaj.

Dunja Zoričić

Ono što odmah na početku privuče gledatelja na ovaj film zasigurno su futuristička tematika i odlični glumci – provjeren holivudski recept još iz doba ”Star Wars” franšize. ”Ona” je romantična znanstvenofantastična drama za koju mnogi tvrde da je ”odgovor” redatelja Spikea Jonzea na filmski uradak ”Izgubljeni u prijevodu” redateljice Sofije Coppole, točnije, njegove bivše žene. I zaista, oba filma dijele istu problematiku otuđenosti i usamljenosti u modernom huxleyjevskom vremenu napredne tehnologije, oba filma su nagrađena zlatnim kipićem za najbolji originalni scenarij, ali se i oba filma s vremenom pretvore u sladunjavu trakavicu s poprilično konvencionalnim završetkom.

Radnja filma smještena je u (ne toliko dalekoj) budućnosti u kojoj su ljudski odnosi postali tek nužno zlo, a ulogu ramena za plakanje preuzimaju ultrainteligentni operativni sustavi čija je personalizacija dovedena do maksimuma. Tako već na početku primjećujemo trgove i restorane pune samaca udubljenih i uživljenih u cyber razgovore ugodne sa svojim isprogramiranim prijateljima. Nadalje, posao kojim se bavi glavni lik pisanje je personaliziranih pisama za ljude koji su nesposobni osmisliti topao tekst kojim bi izrazili ljubav svojim bližnjima. Ovim je konceptom redatelj vjerojatno htio prikazati onu stranu budućnosti u kojoj će razmjena emocija postati obezvrijeđena, trivijalna sfera odriješena patetičnih i sladunjavih izljeva ljubavi na koje više nije vrijedno gubiti vrijeme.

Glavni lik Theodore introvertni je muškarac koji nakon razvoda od ljubavi svoga života prolazi depresivno razdoblje sve dok ga jednoga dana iz pepela ne podigne Ona – operativni sustav skovan prema njegovim željama i potrebama koji sam sebi nadijeva ime Samantha. Psihijatar, prijatelj, nikad prežaljena majka, sestra ili ljubavnica. Svaki čovjek u tom vrlom novom svijetu može birati na koji će se način zbližiti sa svojim OS-om. Očekivano, Theodore i Samantha odmah ”kliknu”, a njihova svakodnevna druženja ubrzo prelaze u zaljubljenost i ”ozbiljnu vezu”. Povezanost koja se razvija među njima toliko je snažna da dovodi Thea do stanja odlučnosti i konačnog razrješenja razvoda kojeg je toliko odugovlačio. Doživljaj biva na vrhuncu kada Theo odbija superzgodnu (pravu!) ženu jer su mu draža cyber šaputanja koja izmjenjuje s računalnim programom. Njihova ljubav malo koga šokira, pa tako njih dvoje (?) ubrzo odlaze na duple spojeve, na odmor u planine, večere u restoranu i romantične šetnje gradom.

Pomalo razočaravajućeg završetka koji je ovdje očito bio potreban radi pojačavanja patosa, film neodoljivo podsjeća na odličan znanstvenofantastični triler ”Ex Machina” Alexa Garlanda, u kojem se redatelj bavi odnosom čovjeka i rapidno uznapredovane mašinerije umjetne inteligencije. I dok ”Ex Machina” dočarava eru u kojoj roboti polako ali sigurno potiskuju čovjeka u ”niže intelektualno biće” koje može nadmudriti u tren oka, Spike Jonze se pozabavio mekšom stranom te ere, prikazavši čovjeka kao ranjivu košutu koja u strahu od usamljenosti bježi u zagrljaj tog istog robota.

Iako se gledatelju u pojedinim trenucima film doima grotesknim, monotonim ili apsurdnim, u suštini je, nažalost, gorko istinit i predstavlja vrlo moguć scenarij impersonalnog svijeta odriješenog fizičkog kontakta i bolne razmjene emocija. Film prikazuje čovjeka u vrtlogu neizbježne tehnologizacije, no Theodore predstavlja modernog čovjeka iscrpljenog pokušajima pronalaska srodne duše i opetovanim razočaranjima u svake oblike vezivanja koji najčešće dovode do emocionalnih ožiljaka. Postavlja se pitanje, hoće li nam zaista jednoga dana računalni algoritam značiti više od toplog zagrljaja ili spontanog druženja na kojem ćemo se morati rukovati s pametnim telefonima da bi upoznali nekoga?