Godina 2013.

Redatelj: Steve McQueen

Glumci: Chiwetel Ejiofor, Lupita Nyong’o, Michael Fassbender, Benedict Cumberbatch, Paul Dano, Sarah Paulson, Brad Pitt. Alfre Woodard, Paul Giamatti, Michael Kenneth Williams

IMDB: http://www.imdb.com/title/tt2024544/

 Za početak, za one koji inače ne prate suvremeni film, Steve McQueen koji je režirao ovaj film nije glumačka legenda iz 60ih i 70ih, nego afroamerički redatelj koji s njim slučajno dijeli ime i prezime. Poznat je po tome što je tek sa 38 godina snimio prvi dugometražni film. Glavna stilska značajka mu je realistično suočavanje prvenstveno američkog, a onda i globalnog društva sa različitim oblicima društvene patologije. U prvom filmu “Glad” je istražio patologiju američkih zatvora, da bi se u “Sramoti” prebacio na patološku ovisnost o seksu, a zatim u ovom, ujedno i najrazvikanijem filmu suočava gledatelje sa brutalnošću i izopačenošću američkog robovlasničkog sustava iz 19. stoljeća.

Jedini pravi prigovor koji je moguće uputiti ovom filmu je njegov tajming, naime film je izišao neposredno nakon Spielbergovog “Lincolna” i Tarantinovog “Odbjeglog Djanga”, što znači da se zapravo radi o trećem u nizu filmova koji se bave otprilike istom tematikom, kojom je publika tad već vjerojatno bila zasićena. Zato i ja o ovome pišem s određenim vremenskim odmakom. Međutim, rekao bih da se radi o najozbiljnijem i najboljem filmu iz navedenog niza, obzirom da je toi o jedini film koji do kraja, i potpuno ozbiljno ulazi u bit problema. “Lincoln” svodi ropstvo na političku debatu između Predsjednika i Kongresa, a”Django” ga prikazuje uz dozu tipično tarantinovskog stilski karikiranog nasilja, što kod gledatelja stvara neku vrstu komičnog odmaka od inače vrlo ozbiljnog problema. Steve McQueen nam jedini prikazuje kako ropstvo zapravo izgleda, i to kroz film koji je potresan, a opet dovoljno dinamičan da ne bude težak za gledanje.

Film je biografija Solomona Northupa, američkog crnca koji je u 19. stoljeću rođen slobodan, pa otet i prodan u roblje, da bi na kraju pobjegao, postao ljudskopravaški aktivist i napisao knjigu po kojoj je snimljen ovaj film. Međutim, kad ga se gleda analitički, to nije film samo o jednoj etapi razvoja američkog društva, to je film o ljudskoj slobodi i dostojanstvu, to je film o relativnosti društvenih normi i što je možda najaktualnije, to je radikalna upozoravajuća priča o tome kako završava svako poigravanje sa konceptom ljudskih prava.

Prvo što analitički upada u oči je razlika između Northupa i robova koji su rođeni u ropstvu, i nemaju niti teoretsku predodžbu o tome da za njih negdje postoji nekakva sloboda. To između njih stvara neku naznaku rivalstva i netrpeljivosti, ali se brzo ispostavi da je riječ o dvosmjernom odnosu u kojem on njih uči da imaju pravo razmišljati kao individue, a oni njega uče kad treba ponizno pognuti glavu da preživiš. Čak i kao čovjek koji jako voli biti slobodna individua, gledajući film sam morao sebi priznati da je i ona druga vještina, taktičkog skrivanja individualnosti neosporno životno važna. Ako je to pouka koju sam izvukao gledajući filmske likove koji su poniženi i potlačeni do krajnjih granica, iz toga mogu zaključiti da čovjek i iz najgore životne situacije može izvući nešto korisno.

Sljedeća analitička komponenta filma je uvid u utjecaj važećih društvenih normi na moralni kompas i općenito način razmišljanja društvene zajednice. Danas je iz perspektive svakog psihički zdravog čovjeka potpuno neprihvatljivo držati ikoga u ropstvu i velikoj većini nas bi prva reakcija na suočavanje s prizorom ičijeg robovanja bilo gađenje, a zatim obavještavanje policije. Međutim, radnja filma se događa u vrijeme kad je ropstvo bilo normalan oblik vlasničkopravnog odnosa, što znači da se kupovina robova ni u čemu nije razlikovala od današnje kupovine voća i povrća na tržnici ili keksa u najbližoj trgovini. Shodno tome, ponašanje društvene većine je takvo da uglavnom nitko u toj situaciji ne vidi problem. U potresnoj sceni na tržnici robova, bogati i bahati bijelci kupuju žive ljude i određuju njihovu tržišnu vrijednost potpuno rutinski, kao da trguju građevinskim materijalom. A radi se o ljudima koji inače imaju potpuno normalne malograđanske živote. Ovaj sloj filma pomalo podsjeća na priču o “banalnosti zla” koju su ispričali preživjeli iz nacističkih konclogora koji su najgora zlostavljanja doživjeli od prosječnih ljudi, koji u svom svakodnevnom životu djeluju posve normalno. U ovoj točki film zapravo tjera gledatelja da se na tren zaustavi u svojoj moralističkoj osudi bijelih robovlasnika, i da se suoči sa spoznajom da bi u tom vremenu i na tom prostoru svatko od nas imao realne šanse da bude okrutni robovlasnik, i da misli da je to sasvim u redu. Pritom, film ni na trenutak ne opravdava ropstvo kao koncept, nego ga više prikazuje kao posljedicu destrukcije koja postoji u svakom čovjeku i ispoljava se u pogodnim okolnostima. Tu je zanimljivo istaknuti i jedan podatak sa snimanja ovog filma, naime glumac Michael Fassbender se onesvijestio kad je trebao odglumiti scenu brutalnog bičevanja i silovanja robinje. To nam s jedne strane govori nešto o dozi filmskog realizma i autentičnosti na kojoj inzistira redatelj McQueen, a s druge poučna je spoznaja da je ponašanje koje danas izaziva nesvjesticu i kad ga se simulira u umjetničke svrhe, u ne tako davnoj prošlosti bilo posve normalan dio svakodnevice na koji je malotko obraćao pažnju. Ispod toga se zapravo skriva jedno suvremenije pitanje. Dok sam u kinu gledao ovaj film, pitao sam se postoje li u današnjem društvu slične patologije na koje ne obraćamo pažnju, jer su savršeno usklađene s važećim društvenim normama, što ne znači da uzrokuju manje patnje.

Ne mogu a da ne istaknem još jedan detalj koji je u ukupnom kontekstu filma sporedan, ali vrlo zanimljiv. Iako je u pozadini američkog robovlasništva nedvojbeno bila težnja muških vlastodržaca za političkom i ekonomskom dominacijom nad ljudima i prostorom, ovaj film nas uči da muškarci ipak nemaju monopol na brutalnost, iako su žene kao robovlasnice u svojoj brutalnosti češće motivirane ljubomorom, nego politikom, ili iskrenim uvjerenjem u superiornost jedne rase nad drugom.

Posljednji i najbolje skriveni problem koji film otvara je zapravo priča o “drugom licu američkog društva” i odnosu prema strancima u svim vremenskim razdobljima. Koliko god film ima katarzičnu funkciju suočavanja Amerike s bolnom, ali ipak donekle prevaziđenom prošlošću, problem robovlasništva je tu zapravo i umjetnički način da se kroz alegoriju progovori i o suvremenoj Americi, gdje se problem međurasnih odnosa danas manifestira na puno blaži i manje sustavan način, ali svejedno povremeno eskalira uličnim nasiljem, a suočavanje moderne Amerike s terorizmom, otvara i sasvim novu dimenziju odnosa prema drugim kulturama.

Dok čitate ovaj osvrt, film vam djeluje teško i zahtjevno, jer i jest takav. Međutim najveći dio težine filma ćete osjetiti nakon što ga pogledate, kad krenete sređivati dojmove, jer je film dinamičan i drži gledatelja mentalno i emocionalno angažiranim od početka do kraja.