Donosimo Vam muško – ženski osvrt na klasik iz tipkovnice naših recenzenata Raula Kevrića i Dunje Zoričić

Godina:1966.

Redatelj: Mike Nichols

Glumci: Richard Burton, Elizabeth Taylor, George Segal, Sandy Dennis

IMDB: http://www.imdb.com/title/tt0061184/

Iz perspektive suvremenog gledatelja naviknutog na puno eksplicitnije provokacije, osnovna premisa ovog filma na prvi pogled ne djeluje impresivno. Ukratko, Richard Burton je sveučilišni profesor povijesti, a Elizabeth Taylor je njegova supruga i dekanova kći. Oni su sredovječni bračni par sklon alkoholizmu, koji u kasne noćne sate dočekuje mlađi bračni par, mladog i zgodnog profesora biologije i njegovu suprugu. Film se sastoji uglavnom od njihovog razgovora, te manje ili više zajedljivih i šaljivih osvrta na njihove međusobne odnose, karaktere i životna iskustva, te odnos prema eventualnom potomstvu,koje se kroz film spominje na vrlo maglovit način.

Važnost ovog filma iz današnje perspektive vidimo u dvije stvari, od kojih je prva talent glavnih glumaca koji nas vrlo uvjerljivo uvlače u dekadentnu psihu dobrostojećih bračnih parova srednjih godina, a obzirom da su se Burton i Taylorova u životu međusobno ženili čak dvaput, a i George Segal i Sandy Dennis su također pravi bračni par, možemo naslutiti da su na ekran prenijeli i dio svoje privatne bračne dinamike. Druga stvar koju vrijedi izdvojiti je više evolucijske prirode, obzirom da nam ovaj film pruža jedan od prvih pogleda ispod površine “savršenog malograđanskog života” srednje klase u Americi, a time i u zapadnoj kulturi uopće. Time film postaje preteča suvremene intimne drame koju će Woody Allen nešto kasnije obraditi na komično-neurotičan (Filmovi poput “Annie Hall” ili “Muževi i žene”), a Roman Polanski na erotično-psihotičan način (“Gorki mjesec”, “Venera u krznu”, “Bračne svađe”).

Osnovni učinak svih nabrojenih filmova, uključujući ovaj iz naslova je svojevrsna dekonstrukcija naše kulturalne predodžbe o obiteljskoj idili i muško ženskim odnosima. Na simboličkoj razini, to se može usporediti sa uništavanjem vjenčanih fotografija. Redatelj kreće od općepoznate i općeprihvaćene slike društveno ostvarenog bračnog para u najboljim godinama, i pokazuje nam temelje tog odnosa, koji su redovito daleko manje idilični od dojma koji odaje fotografija s vjenčanja.

Richard Burton je prototip potrošenog intelektualca, osrednji povjesničar koji se osjeća ugroženo od fizički puno privlačnijeg mladog biologa, koji se bavi tamo nekakvim “kromozomima” koji su u vrijeme kad se događa radnja još uvijek novo znanstveno otkriće, a time i teško razumljivi društvenom znanstveniku. Elizabeth Taylor je kći sveučilišnog profesora koja se po inerciji udala za lošiju verziju svog oca, a sada je umorna od intelektualiziranja, i imponira joj mladost, ljepota i seksualna energija kojom zrači mlađi bračni par.

Kroz taj bazični i svakodnevni antagonizam među likovima, možemo iščitati i nešto dublji konflikt između intelektualne i tjelesne privlačnosti između ljudi, te konflikt između fluidnih društvenih, i egzaktnih prirodnih znanosti, u kojem se društvenjaci hvale spoznajom da se svijet ne može svesti na formulu, a prirodnjaci revolucionarnošću svojih otkrića. S druge strane, nesavršenost mlađeg bračnog para se otkriva činjenicom da se kroz razgovor otkriva da oba bračna para veliki dio svog uspjeha duguju roditeljima čija “društvena poza” je po svemu sudeći bila jednako lažna kao i njihova, a na kraju kad ih nadmudrivanje ne dovede do konstruktivnog zaključka, svi zajedno i podjednako utjehu traže u alkoholu. Sa svakom novom čašom, razgovor postaje brutalniji, i na površinu izlazi sve više “prljavog rublja” koje se u pristojnom društvu ne iznosi pred goste. Emocionalni konflikt povremeno dolazi do granice fizičkog sukoba, i razvojem situacije od malograđanske i dobrostojeće poze, ne ostaje gotovo ništa.

Film nam zapravo prenosi gorku spoznaju da “savršeni parovi” ne postoje, i da je svaka i svačija “društvena poza” podjednako lažna. Iza svakog intimnog odnosa stoje neuroze, psihoze, međusobne ovisnosti, traume, frustracije, emocionalni, a ponekad i doslovni mazohizam, požuda te više ili manje “prljave tajne” koje će u pogodnim okolnostima isplivati na površinu. Društvene norme koje uglavnom jalovo pokušavaju normirati intimne odnose nam služe uglavnom da ne “udavimo” jedni druge intimnim slabostima. Priča doduše ima i simpatičnu stranu, jer film ne osuđuje svoje junake po nijednoj osnovi. Oni nisu ni pozitivci, ni negativci, samo su ljudi, skroz je u redu što su takvi, i često se vole zbog istih stvari zbog kojih si nepodnošljivo idu na živce.

Najveća slabost filma je ujedno i odraz još uvijek puritanskog vremena u kojem je film nastao, a to je njegova relativna plošnost. Film se bavi vrlo kompleksnim, trodimenzionalnim i u svakom smislu zahtjevnim ljudskim iskustvima, gotovo isključivo kroz dijalog. Sposobnost glumaca da to dočaraju se manifestira gotovo isključivo kroz dikciju i gestikulaciju, te facijalne ekspresije. Time njihovo glumačko umijeće postaje još važnije, ali ipak je donekle šteta što se najtraumatičniji, najintimniji i emocionalno i životno najzahtjevniji doživljaji koji se u filmu spominju, na ekranu uopće ne vide, što donekle izjednačava iskustvo gledanja ovog filma sa iskustvom čitanja knjige, jer se najuzbudljiviji trenuci ovog umjetničkog djela doživljavaju kroz verbalnu, a ne vizualnu ekspresiju. Modernoj publici to može zvučati i izgledati dosadno, ali svaka evolucija počinje malim i nesigurnim korakom. Ovaj film je evolucijski prvi korak prema filmskom razotkrivanju ljudske intime.

Raul Kevrić

S pravom svrstan u kategoriju kultnih filmova, ovaj film i danas, nakon pedeset godina, oduševljava, šokira, rastužuje, zabrinjava, nasmijava i poučava, a njegova društvena vrijednost na današnje se otuđeno i isprazno društvo može primijeniti više nego ikad.

Film započinje prikazom tipičnog američkog života još tipičnijeg sredovječnog bračnog para sasvim prosječnog izgleda, zanimanja i još više običnijih imena – George i Martha. No prikaz bračne idile ne traje dugo jer ubrzo počinje rafalna paljba (iz) estrogenskog kalibra koja će se do kraja filma poput ping-pong loptice bez ferpleja prebacivati po tipičnoj američkoj kući, skončavanjem meča porazom oba igrača. Radnja drame zbiva se u jednoj noći, čime se vjerojatno htio i uspio prenijeti intenzitet i vrtlog tenzija stiješnjenih u nekoliko alkoholom ispunjenih sati verbalnog i emocionalnog nadmudrivanja četiriju likova.

Ova filmski adaptirana drama po portretiranju ispraznog braka prožetog gorčinom neodoljivo podsjeća na književne klasike kao što su „Nora”, „Gospođa Bovary” i „Ana Karenjina”, s time što se protagonisti ove priče nisu odlučili na kukavički bijeg, već na očuvanje bračne zajednice bez obzira na to kakva ona jest i koliko se razlikuje od idealne. Osim toga, Martha i George se kroz egomanijakalno nadmudrivanje neumorno bore protiv monotonije i ništavila perioda života u kojem shvatiš da s određenom osobom moraš do smrti dijeliti i dobro i zlo. Ali ništa drugo osim toga. Iako su svjesni ožiljaka koje si nanose, oboje istovremeno i uživaju u osmišljavanju što maštovitije mreže uvreda, što ih neprestano zanosi preko tanke granice između ljubavi i mržnje. Iako rijetke, upravo one simpatične scene u kojima na uvrnuti način jedno drugome izražavaju ljubav još više približavaju priču gledatelju koji do samoga kraja ne zna čijoj će se strani prikloniti. Ako uopće to želi.

Martha: ”Ćelaviš.”

George: ”I ti.”

(oboje se od srca nasmijaše)

Opscenost likova, žestina i moćnost dijaloga čiji intenzitet oscilira ovisno o decilitrima unesenog alkohola uvodi nas dublje u svijet dvaju naizgled potpuno suprotnih brakova. Jedan je novopečen, učtiv i ljubazno suzdržan. Drugi je ispunjen nadimcima kao što su ”Kokoška” i ”Močvarko”. No dok je prvi temeljen na braku iz prisile u kojem se nijedna strana nije željna realizirati kao roditelj, potonji je brak, iako nastao iz zaljubljenosti, zbog istog problema zapeo u tmurnom limbu apatije. Razočaranje i prijezir koji su rasli proporcionalno godinama braka, a kojeg je od provalije spašavalo jedino dijete pa makar ono bilo i imaginarno, svršavaju klimaksom koji ujedno donosi i olakšavajući izdah očaja, ali i ponovno rađanje straha od otuđenosti.

Iako je, općenito govoreći, iskustvo čitanja knjige neprocjenjivo iz više razloga, između ostaloga i zbog apsorpcije određenih emocija, iskustava, razmišljanja i previranja koje oko kamere nije kadro prikazati, ono što se čitanjem ove drame ipak ne može uhvatiti upravo je ta psihološka energija i bujica emocionalnih trzavica među filmskim likovima koja ne može polučiti jednake rezultate u književnom kao što može u filmskom uprizorenju. Da se kojim slučajem ovako žustri bračni parovi odluče snimiti reality show, sav bi ”kardašijanski” svijet televizije odavno pao u duboki zaborav.

Je li netko mogao bolje odigrati nemilosrdno pijano zanovijetalo od dive Elizabeth Taylor? Tko bi uvjerljivije ušao u lik ispijenog profesora povijesti koji istovremeno mora opstati i kao staložen Marthin potrčko od legendarnog Richarda Burtona? Turbulentna ljubavna priča okrunjena s čak dva braka u stvarnom životu očekivano je polučila spektakularne rezultate i ispred kamera, pa je lako steći dojam kako glavni glumci nisu morali pretjerano ”glumatati”.

Što će izvući Georgea i Marthu iz isušene kaljuže nakon ”ubojstva” spone koja je održavala bračni meč na životu? Kako će ping-pong loptica odsad lelujati? To se ne zna. No možda bi bilo bolje zapitati se, hoće li brak Nicka i Honey preživjeti fijasko nakon viđene večeri? Očituje li se dugovječnost braka u mudrom prikrivanju nedostataka i guranja prljavog veša pod tepih? Postoji li uopće savršen brak i koja je njegova tajna? Ostvaruje li se bračni par tek kada dobije potomke? Privlače li se suprotnosti ili je tajna dugovječnosti u preslici osobnosti? Kako kaže Tolstoj, sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu. Svaka nesretna, nesretna je na svoj način. Stoga, i nakon pedeset godina, film oduševljava jer je zabavan i iskren. Šokira i nasmijava jer je pronicljiv. Rastužuje i zabrinjava jer je istinit. Poučava jer je bezvremenski.

Dunja Zoričić