Kada govorimo o gradu Rijeci i njenoj povijesti utkanoj u hrvatsku književnost, osim nezaobilaznih sugrađana Viktora Cara Emina, Janka Polića Kamova i Radmile Matejčić, za očuvanje primorskog identiteta (po)brinuo se i književnik Nedjeljko Fabrio u svom romanu Vježbanje života.
Rođen 1937. godine u Splitu u kojeg su još u 19. stoljeću majčini roditelji Talijani uplovili iz Puglie, a godine 1943. zajedno s ostalim Talijanima iz njega kamionima prebjegli, od malih je nogu bio izložen brojnim povijesnim previranjima. Sa samo deset godina s obitelji se doseljava u Rijeku gdje završava Prvu riječku hrvatsku gimnaziju, nakon čega završava studij talijanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Volio je čitati autore koji su se bavili portretiranjem Istre i Kvarnera, a na pisanje su ga nagnale kaotične scene poslijeratne Rijeke te bijeg stanovništva pred komunističkim uređenjem.
Nedjeljka Fabrija u literaturi iz povijesti hrvatske književnosti s pravom proglašavaju najozbiljnijim začetnikom manirističkog novopovijesnog romana u Hrvatskoj. To prije svega podrazumijeva uporabu stilističkih preciznosti, istančan osjećaj za sklad i jedinstvo materije i duhovnosti koja prožima njegov opus, ali i manifestaciju erudicije kroz prizmu bogatoga leksika, pa čak i kroz stvaranje neologizama ili korištenjem arhaizama, te naposljetku sklonost alegoriji i groteski. Iako ta finoća ponekad nepotrebno retardira radnju, leksik, koji se čitatelju na početku samoga djela možda čini tegotnim, napornim ili usporavajućim, u konačnici postaje potpuno sporedno sredstvo. Dapače, odmičući sve dalje i otkrivajući čari riječke povijesti, čitatelj se ubrzo sljubljuje i s užitkom stapa s tekstom s kojim se, jednako kao i sa životima „običnih” likova, može i želi poistovjetiti.
Njegov roman Vježbanje života svrstava se u red ponajboljih novopovijesnih romana hrvatske književnosti, pa kritičari Fabrija prozivaju prvim i najuglednijim zastupnikom Rijeke u hrvatskoj povijesti. Roman je naslovljen kronisterijom upravo kako bi se opravdala autorova namjera oslikavanja jednog dijela histerične historije, točnije kulturno-povijesna previranja grada Rijeke u 19. i 20. stoljeću. Biografija grada kroz genealogiju njenih građana, pri čemu su piščev maniristički izraz i moralno-socijalna tendencija ovu egzistencijalnu tematiku doveli do savršenstva.
Naime, nasuprot povijesnom romanu koji se dotad dosljedno držao teleološke koncepcije povijesti u službi „učiteljice života”, postmodernistički odnos prema povijesti više se ne bavi rekonstrukcijom povijesti, stoga niti ne može opstati na idealiziranju reprezentativnih ličnosti. Upravo to potvrđuje i sam Nedjeljko Fabrio kada kaže kako ne piše novopovijesni roman, već roman o povijesti. Pritom povijest za Fabrija predstavlja priliku da se dotad nepravedno ignorirane male, beznačajne sudbine „proguraju” u prvi plan te sa scene napokon potisnu idealizirane ličnosti koje su sve do 20. stoljeća neumorno punile retke povijesnih romana. Sada su one tek karikature u službi najave povijesnog razdoblja u kojemu su glavni junaci deheroizirani obični ljudi zatečeni na vjetrometini povijesti čije razaralačke posljedice ponekad osjećaju i njihovi preci.
Roman tematizira povijest grada Rijeke u devetnaestome i dvadesetome stoljeću, (hi)storiju obećane luke za koju su se trgale gotovo sve velesile (Nijemci, Talijani, Mađari, Austrijanci, Francuzi), a koja je predstavljala simbol ponajprije plodonosnog industrijskog razvoja (u romanu se prikazuje izgradnja željeznice, širenje luke te razvoj trgovine parobrodima, otvaranje rafinerije nafte). Što se fakcije u romanu tiče, ona se temelji na implantaciji povijesti kroz umetanje višegodišnje vrijedno sakupljane povijesne građe kao što su javni govori poznatih ličnosti, članci iz novina, (osobna) pisma, saborski stenogrami, leksikografske natuknice, citiranje molitava, zdravica, lirski citati, izborni ili propagandni letak i slično. Tu je i usmeno prenosiva povijesna građa kao što su vijesti s radija, natpisi transparenata na prosvjedima, skupovima ili povorkama, čak i govorkanja ljudi po gradu.
Isto kao što je i njegov sugrađanin Viktor Car Emin bio prognan od strane Talijana, zbog kojih je prisilno morao živjeti na hrvatskoj strani Rijeke (na Sušaku), i Fabrio je zbog hrvatstva na svojoj koži osjetio prognanstvo iz Rijeke, a bujica njegovih emocija očituje se i u recima kroz koje se obraća svojim junacima:
Kako te dobro razumijem, Jakove, kako te dobro razumijem: bubnja ti srce u grlu, bubrezi govore što
bi usne htjele reći, drhturiš kao ptiče iz domovinskog gnijezda izbačeno na zimu političkog nevremena…
Fabrio već na početku romana čitatelju transparentno daje do znanja kako će se u povijesnoj priči grada Rijeke ispreplitati i igrom sudbine prožimati životi potomaka i predaka jedne talijanske i jedne fiumanske obitelji. Njihovi životi zaokruženi su vremenskim okvirom od stotinjak godina; radnja započinje 1822. na talijanskoj obali Jadrana, a završava 1955. na hrvatskoj obali, odnosno dolaskom u Rijeku prvoga člana talijanske obiteljske linije te odlaskom iz Rijeke najmlađeg potomka te iste linije, čime roman zadobiva figuru pješčanoga sata. Dakle, osim što se klasificira historijskim, ovo je neosporivo i obiteljski roman.
Kao posebno dirljiv valja istaknuti dio romana u kojem, za vrijeme haranja kolere po gradu, pisac marljivo navodi imena i prezimena žrtava koje su podlegle toj bolesti, a ugraviravši njihova imena u retke svoga romana pobrinuo se da i njihovo postojanje nitko ne zaboravi te da zauvijek ostanu u memoriji naroda, barem na papiru.
…u domobranskoj vojarni, na Školjiću, usprkos logici i taktici, honved Josip Lukacs, star dvadeset i tri godine, umro je, prvi, od kolere.
Prvog srpnja, koji je ostao zapamćen po paklenoj vrućini što je žegla grad, umro je Botzay Sandor, tridesetjednogodišnji skladištar s kolodvora.
Nadalje, ono što će svakog lokalpatriota raznježiti zasigurno su spominjanja kvartova i perifernih dijelova grada, živopisna oslikavanja prometne i gužvovite riječke luke, tijesne vožnje tramvajem ili šetnje i šepurenja Korzom koje vjerno oslikavaju atmosferu kojom je grad zračio u ono vrijeme. Od Kantride preko Mlake, Turnića i Kozale, pa sve do Drenove, Školjića i Kostrene, čitatelj se obraduje kada otkrije na koji se način baš u njegovom dijelu grada disalo. Tu je i motiv morčića koji se simbolično pojavljuje na početku i pred kraj knjige, a koji je danas zaštitnim znamenjem grada Rijeke te je i ovim putem njegova mala, obična uloga zauvijek (p)ostala ovjekovječena u povijest.
Što se fakcije i utjecaja povijesti na riječku povijest tiče, nadasve zanimljiva su i spominjanja povijesnih ličnosti koje su nekad prohujale gradom na Rječini, a čiji su utjecaji i zasluge i danas vidljivi. Tako Fabrio na riječku scenu devetnaestoga stoljeća dovodi Milutina Barača, intelektualca koji iako je znao unovčiti svoj talent, nikada nije izgubio čovječnost i jednostavnost. Nadalje, tu je satirično-groteskni opis D’Annunzijeva ulaska u grad, spominjanje političkih djelovanja Josipa J. Strossmayera, bana Josipa Jelačića, javni nastupi Miroslava Krleže, Frana Supila i drugih, a za čitatelja je posebno zanimljivo bilo pratiti život mladog učitelja, a kasnije i uglednog filologa Frana Kurelca. Njegova su ga odvažna, ali političkom voljom zaustavljena nastojanja da svoje učenike „navadi” na hrvatski jezik dovela pred istu sudbinu kao i samog pisca – izgon iz grada.
Iako napisan još 1981., roman Vježbanje života svjetlo dana ugledao je tek 1985. godine, a budući da je vrijeme postmoderne u hrvatskoj književnosti obilježeno obnavljanjem starih literarnih oblika, točnije tematiziranjem dramatičnih iskustava (novije) povijesti, ni ne čudi da je Fabrijev literarni izričaj neko vrijeme bio zabranjivan u razdoblju još uvijek tvrde cenzorske ruke koja je otklanjala svaki oblik opskurnosti i pokušaje propagande domoljublja.
Tematiziranjem onog dijela povijesti u kojem su politička previranja i turbulencije grad Rijeku i njene žitelje doveli do ruba ponora, i na taj način gradu dale još veću snagu, kroz čitav je roman izrazito živa Fabrijeva istinska želja da svome gradu oda počast. I upravo to je ono čime se ovaj roman izdiže iz kolekcije ostalih novopovijesnih romana. No baš kao i jedan glazbeni kantautor također splitskih korijena, i Fabrio se odlučio da svoje retke posveti njoj. Rijeci. Gradu bez oca i majke kao što je to bio i glavni junak ove kronisterije kada je kročio u nj. Gradu svačijem i gradu ničijem.
Jer je sjećanje sve, a godine ne znače ništa…
