Povežite se s nama



“Tko mi je pojeo Domaćicu?”-viče razočarano Ivan Rakitić na španjolskom jeziku otvorivši praznu kutiju svojih omiljenih keksa. Hrvatski nogometni reprezentativac i igrač Barcelone u dalekoj Španjolskoj žudi za okusom doma. Barem nas tako pokušava uvjeriti reklama za prepoznatljiv brend Krašovih keksa, prigodnog naziva Domaćica. Neutaživu glad za domaćom Domaćicom Rakitić pokušava riješiti skype pozivom adresiranom svim gledateljima, SOS poziv u pomoć što vapi “pošalji mi Domaćicu”.

Nije bitno vjerujemo li ili ne u autentičnost Ivanove želje za omiljenim keksima, jer ono što daje pečat ovoj reklami jest premisa kako Hrvati tamo negdje vani u tuđini nostalgično žude za domovinom. Kažu da ljubav često ide kroz želudac, pa je tako vrlo izgledno da se ako živite negdje “vani”, ponekad zaželite bas nekog određenog jela, proizvoda, okusa koji vam tamo gdje jeste nisu trenutačno dostupni. Gurmanske želje nisu rezervirane isključivo za trudnice, prepoznat će se, sigurna sam, mnogi koji su emigrirali iz Lijepe naše u spomenutoj reklami. U Proustovom romanu “U potrazi za izgubljenim vremenom” kolačići madeleines u kombinaciji s čajem potiču kod glavnog junaka bujicu uspomena i nostalgije. Mirisi i okusi dio su naše memorije i često mogu poslužiti kao polazište za reminiscenciju i šetnju ulicom sjećanja.

Sjetila sam se danas gore navedene reklame na ulasku u mali dućan tzv.egzotičnom hranom ovdje u norveškom Ålesundu. Zovemo ga često i azijskim dućanom jer obiluje orijentalnim proizvodima, od začina do mahunarki, orašastih plodova, žitarica i tjestenine, tipičnim za azijsku kuhinju. No, pronađe se tu i artikala iz europskih zemalja po nešto povoljnijim cijenama od većine norveških supermarketa. Povremeno navratim u taj mali zbijeni i pomalo neugledni prodajni prostor u potrazi za njegovim veličanstvom-Čokolinom. Zanimljivo, ono sto je jednom egzotično i strano, drugom je domaće i blisko.
Čokolino je, moglo bi se reći, moj madleine kolačić, jer nema hrane koja me više podsjeća na djetinjstvo i “doma”. Ja sam iz generacije onih koji su doslovno odrasli na Čokolinu, pa sam tako i tu u inozemstvu navukla svoje dijete na čokoladnu žitnu kašu. U ovoj priči, ja sam tek sporedni konzument, nešto kao kolateralna Čokolino žrtva koja se dokopa tek pokoje žličice. Za 200g ovog Podravkinog dječjeg aduta potrebno je u Norveškoj izdvojiti 49 kruna, otprilike 40-ak kuna. Onaj veliki paket od kile se ovdje rijetko nađe i izbija iz džepa preko sto kruna. Reklo bi se da je luksuz jesti Čokolino u Norveškoj, ali cijene su ovdje više manje u skladu sa standardom i visokim plaćama te je ovo sasvim prihvatljiva cijena.

Vjerujem da po Čokolino dolaze većinom oni stanovnici ovog norveškog gradića podrijetlom iz bivše Jugoslavije. Čokolino-jugonostalgija, moglo bi se reći , razlog je što je medo Lino pronašao put do polica ovog dućančića. U Ålesund se, naime, tijekom i pod kraj rata doselilo mnogo izbjeglica iz Bosne, te ovdje već stasaju druga i treća generacija norveških ljubitelja Čokolina. Čitam pakovanje i vidim da se Podravkina popularna žitna kaša izvozi u još neke europske zemlje i pitam se uživaju li i tamo mali Hrvati u lino-poslastici iz djetinjstva njihovih roditelja.

Sjećam se jednom prigodom kad sam po kiši i vjetru krenula pješke do azijskog dućana da bi s tugom ustanovila kako na policama nema poznatog medvjedića za žlicom u ruci. Čokolino kriza ipak nije dugo trajala, jer mi je prodavač obećao da mu stiže roba kroz tjedan dana preko nekog Bosanca koji je, pretpostavljam lokalni diler Čokolina. Čudni su norveški Čokolino putovi. Naša je želja ili čak opsesija sa Čokolinom, kad je moja tada jednogodišnja curica bila vrlo izbirljiva sa hranom, išla toliko daleko da nam je nerijetko nona slala pošiljke poštom iz Rijeke. Našlo bi se u paketima i drugih željica, a mojoj su se mami jednom smilovali i službenici u Pošti koji su čuvši da šalje unučici u tuđinu, pomogli natiskati što više stvari u što manje pakovanje kako konačna cifra ne bi podivljala.

Kad se jednom možda vratimo doma u Rijeku, vjerojatno ćemo rjeđe kupovati žitnu kašicu oko koje smo se toliko trudili kad nije bila uvijek na dohvatu ruke. I nas Rakitić komotno može iz Barcelone potegnuti na izlet do Ålesunda, neće ostati zakinut za svoje omiljene kekse sa početka priče. Nađe se u maloj čudnovatoj azijskoj trgovini još poneki hrvatski proizvod. Dok se jedva probijam između uskih redova polica dućana, osmijeh mi izazove i pogled na Kraševe napolitanke, ajvar ili pak bosansku kavu. Ponekad zaboravim koliko je svijet mali.

Marketing