Povežite se s nama





Naša suradnica Maša Delić šalje nam svoja razmišljanja iz zemlje na krajnjem sjeveru Europe.

U cijeloj Hrvatskoj, pa tako i u našem gradu na Rječini, svjedočimo sve većem odlasku mladih u inozemstvo. Taj negativni trend, složiti ćete se svi, trebao bi se čim prije zaustaviti, ali političko-ekonomska situacija u zemlji daje tom odljevu mozgova sve veći vjetar u leđa.

Njemačka, Irska, Kanada, Australija samo su neke od destinacija gdje mladi Hrvati pokušavaju stvoriti svoj novi dom dok sa sjetom i dozom nostalgije slušaju o lošim vijestima iz Lijepe naše. Znanje možda i jest moć, ali vrijeme je da se postavi pitanje koje je to znanje trenutačno atraktivno na tržištu rada. Dok se stvaraju vojske ekonomista ili pravnika koji su nakon završenog studija godinama redoviti na burzi rada, deficit u pojedenim strukama raste. Usmjeravanje mladih pri odabiru obrazovanja kroz upisne kvote na fakultetima i školama kod nas očito ne pali. No možda smo i mi Hrvati pomalo pasivni i preoptimistični u očekivanjima da će nam država, Vlada ili Ministarstvo znanosti i obrazovanja podariti temelje budućeg prosperiteta i osigurati radno mjesto onog trenutka kad izađemo iz školskih klupa.

Kako to rade drugi, uspješniji mladi ljudi koji ostaju na rodnoj grudi i od nje uspijevaju stvoriti život te samim time pomažu izgraditi pozitivnu demografsku sliku? Primjerice, mladi Norvežani, čiju bi zemlju mnogi okarakterizirali kao državu blagostanja, sve se više opredjeljuju za strukovne škole. Najtiražniji norveški list, “Aftenposten”, navodi kako se čeka u redu za pojedina zanimanja kao što su kondukter u vlaku, zatvorski čuvar i carinik. Naizgled neatraktivna zanimanja postala su popularna kod mladih Norvežana najviše jer dovode do sigurne zarade u nesigurnim vremenima. Ništa manje bitna je i činjenica da odabirom ovih karijernih puteva budući kondukteri u Norveškoj bivaju plaćeni za svoju praksu koju odrađuju u sklopu srednjoškolskog obrazovanja.

Helena Tronstad Moe, izvanredna profesorica u srednjoj školi Kristiania i suradnica Aftenpostena pojašnjava kako je do ovakvog razvoja situacije došlo zbog toga sto su ranije navedeni obrazovni programi relativno kratki, ali i usko specijalizirani te se nakon njih točno zna kojim putem krenuti. Ovo je podosta različito od fakultetskog obrazovanja, gdje krajnji cilj stoji u dalekoj budućnosti i apstraktnije je vidljivo za što se pojedinac točno obrazovao. Jedna od prednosti kraćeg obrazovnog programa jest i ta da se ne gubi previše ako dođe do predomišljanja i orijentacije u drugom smjeru. Požališ li zbog prvotnog odabira, lakše je opredijeliti se za nešto novo.

Iako se norveška realnost teško može uspoređivati s hrvatskom, počevši od standarda pa nadalje, možda bismo neke stvari ipak trebali uzeti u obzir. Učiti se može i iz tuđih uspjeha, ne samo pogrešaka. Pragmatičnost i mudrost u odabiru obrazovanja, kao i kasnijeg profesionalnog puta zahtjeva određenu zrelost i angažman mlađe populacije. I dok se kod nas mlađi bore za volontiranje na temelju kojeg rijetko kasnije ostvaruju radne odnose, na sjeveru srednjoškolci zarađuju i dobivaju neprocjenjivo iskustvo validacije i konfirmacije vlastitoga rada. Znanje jest moć; važno je znati kako se i gdje pozicionirati ispod sunca, a to je nešto s čim mnogi mladi Riječani muku muče. Barem kad se razmišlja u kontekstu riječkog sunca.

Marketing