Ljubav- jednostavna, a ujedno previše komplicirana riječ za objasniti. Najčešće nisi ni svjestan koga ili što voliš dokle to ne izgubiš. Ljudima najčešće najbolje ide osuđivanje pogotovo onoga na što nisu navikli. Najlakše je zapravo pričati o svemu samo ne o svojim problemima. Svi to radimo barem jednom tjedno. No, s gubitkom se ipak najteže nosimo. Smrt je ta koja nas svih sroza na isti nivo, bili bogati-siromašni, sami ili s obitelji, plavokosi, niski, visoki, sretni, nesretni.. Na isto dođemo. Gubici mogu biti razni, bolni i sigurno su najjači oni kada izgubite osobu koja je bila dio Vašeg života, ali kada izgubite kućnoga ljubimca kako se ponašate?

Ljubimce netko ima čisto jer je dijete poželjelo psa, netko radi sebe, jer su poželjni čuvari kuće, prigodni lovci na miševe u doba sezone krumpira, u još starije doba dobra radna snaga kao recimo konj. Razni su primjeri, no ipak prevladava onaj razlog iz želje, potrebe, ljubavi. Postoje ljudi koji u njima vide na neki način spas, bijeg od samoće, poželjno društvo u doba kad su ljudi sve manje ljudi. Da su kućni ljubimci bitan dio života onoga tko ga ima grad Rijeka je znala dokle još ni neki veći poznatiji, moderniji gradovi nisu uopće imali na pameti. Unatoč nedostatku točnih podataka, ovaj grad je krajem 19. stoljeća među prvima u Europi, a zapravo jedini u Hrvatskoj posjedovao groblje kućnih ljubimaca.

Prvi pisani podaci javljaju se dvadesetih, tridesetih godina 20. stoljeća o čemu svjedoče neki od spomenika iz tog doba. Rijeka je već tada ponovno pokazala koliko je moderna , čak i korak ispred drugih. Često se spominje kao grad koji je imao nešto među prvima u Europi, ako ne i u Hrvatskoj. Kao da su tada gradom hodali vizionari. Točni dijelovi o samome osnivanju ovog groblja ne postoje, no navodi se da je sagrađeno u Lukovićima na Kozali upravo zahvaljujući lovcima koji su tamo pokapali svoje lovačke pse. Uskoro se vijest o tome proširila te osim Riječana, ljudi iz ostatka zemlje, za svoje ljubimce pobrinuli su se i iz Njemačke, Italije…Neki od spomenika su mramorni, s ugraviranim slikama, posvetama. Dio osim na hrvatskome pisan je i na talijanskom jeziku. Većinom su se pokapali psi, mačke no također zečevi, ptice te drugi ljubimci.

Ovo počivalište posjeduje oko 60 spomenika i na žalost velikog dijela ljudi koji imaju kućne ljubimce, od 2004. godine ukopi su zabranjeni. S jedne strane je pitanje što učiniti s lešom nakon što životinja ugine, no tome se suprotstavlja Zakon o veterinarstvu koji ne dozvoljava ukope životinja u zemlju zbog opasnosti da bi ih druge životinje mogle iskopati. Prema novim propisima ona moraju biti spaljena u za to predviđenim spalionicama. Prva zadužena za groblje je bila Veterinarska stanica Rijeka, no nakon donošenja novog zakona brigu je preuzeo Grad Rijeka. Treba istaknuti činjenicu da se Gradske komunalne službe brinu o izgledu groblja te ga održavaju na adekvatan način, primjeren za groblja. Posjećenost ovog jedinog objekta u našoj zemlji, može se primijetiti i na zasađenom cvijeću, upaljenim lampionima a najviše u vrijeme blagdana Svih Svetih. U 2003.godini, Sportski kinološki klub Rijeka pokrenuo je inicijativu da se ovaj po mnogočemu specifični objekt proglasi kulturnim dobrom koji bi na neki način dolazećim generacijama dokazao bitne povijesne dijelove grada koji teče. U turističkim brošurama možemo naći osnovne podatke o ovom groblju te usmjerenja da se posjeti ova zanimljivost.

Neki možda osuđuju povezanost ljudi sa životinjama, prvenstveno sa psima. Da, neki možda pretjeruju i prelaze granicu pogotovo kada pas postane modni dodatak na špici, no nema osobe koga zasigurno nije zaplakala na neke scene u filmu ” Žućo”. Barem ona osoba koja ima trunku osjećaja u sebi. Činjenica je da kada životinja ugine, negdje treba s njom. To uviđa i sam gradonačelnik Zagreba, Milan Bandić koji je naveo plan da se do kraja 2016. godine u Dumovcu sagradi vječno počivalište za kućne ljubimce u vidu kompleksa koji uključuje pogon za kremiranje i pogon za odlaganje urni. Iako godinama kasne za Rijekom, nastavljaju na temeljima modernog doba koje im je ona dala. Vlasnici kućnih ljubimaca u Rijeci, Zagrebu,  i Splitu iskazuju potrebu za rješenjem jer živimo u 21. stoljeću kada bi sve trebalo itekako biti civiliziranije, naprednije nego prije. Zasigurno ne možemo staviti na istu razinu čovjeka i životinju no htjeli mi ili ne, nalazimo se u istome životu i bitan je uravnotežen suživot. Tko će se pobrinuti za njih ako ne mi? Bilo bi bolje da ne osuđujemo ovakva groblja nego već ako ne možemo drugačije, budemo Poncije Pilat te operemo ruke od osude. Nismo svi isti niti ćemo ikada biti, no ipak treba poštivati ljude koji ne iskorištavaju životinje nego se za njih pobrinu i na samome kraju.