Povežite se s nama





Većina ljudi želi solidan život. Obitelj, partnera/partnericu, posao (iako onaj, u današnje vrijeme skoro pa nepostojeći od 7 do 15 h) auto i druge razne uvjete, prilike, stvari… No nismo svi u istoj poziciji da do toga i dođemo. Svatko na svoj način pokušava svoj život učiniti prihvatljivim, ”normalnim.” Svaki dan ustaneš i pokušaš preživjeti dan na poslu, u školi, na fakultetu. Preživjeti ljeto kada bi zimu, zimu kada bi ljeto, jesen koja ne bi trebala imati kiše, proljeće bez onog djela o čišćenju. Uglavnom stalo nešto preživljavamo nesvjesni činjenice da nam može itekako biti gore. Ne, to ne znači depresivnu misao nego ono realnu, da cijenimo što god imamo pa se onda tek nadamo još boljemu.

Danas je jedino sigurno da ništa nije sigurno i da nema više stabilnosti više u ničemu krenuvši od samog sebe, obitelji, posla. Općenito u situacijama oko nas. To sigurno najbolje znaju oni koji se trenutno nalaze na samom dnu, čekajući da ipak nešto krene na bolje pa i oni sami. No tko će nam u tome pomoći ako ne mi međusobno. Jedni od takvih davatelja nade su zasigurno riječki Franjevci koji su ponovno svojim angažmanom pokazali kako u Rijeci uvijek ima mjesta za nešto novo. Tako je 2007. godine na Kozali, u sklopu crkve ” Sv. Romualda i Svih Svetih ”, otvoreno Prihvatilište za beskućnike prigodnoga imena Ruže sv. Franje. Nakon što se pokazalo da sve više ljudi treba pomoć, od Riječke nadbiskupije dobiven je prostor koji danas ima oko 115 m2 te sadrži dvije spavaonice s kapacitetom od 13 ležaja, kuhinju, dnevni boravak, kupaonu, kapelicu, ured te prostor za terapijske radionice. Financira se dijelom zahvaljujući Gradu Rijeci, Riječkoj nadbiskupiji, Primorsko-goranskoj županiji no i raznim donacijama udruga, poduzeća, volontera. To nije mjesto samo prenoćišta nego mjesto koje se ne sve načine trudi ponovno osoviti na noge onoga tko je pao. Tako voditeljica prihvatilišta Vilma Mlinarić sa svojim suradnicama pomoću raznih radionica, radnih terapija, savjeta, pokušava resocijalizirali one kojima je to potrebno. Jedan dan u prihvatilištu započinje molitvom u sedam sati nakon koje slijedi doručak. Zatim se provodi Program radne terapije i rehabilitacije od 9-12 sati. Tijekom popodneva mogući je boravak u dnevnom boravku a večera je u 19.30 sati. Svaki korisnik je upućen u pravila i kućni red. Svatko od njih zadužen je za određene zadatke te se mora poštivati prije svega prije spomenuti kućni red. Prihvatilište se zatvara u 22sati te nakon toga nije moguć ulaz a to osigurava noćni dežurni čuvar. Za podjelu večere zaduženi su volonteri koji pretežno ostaju do 22 sati do dolaska noćnog čuvara te za to vrijeme pokušavaju doprijeti do korisnika te im pomoći pa iako samo razgovorom.

Neki korisnici su aktivni u traženju posla te za pomoć pri pisanju primjerice molbi ili životopisa mogu zatražiti pomoć od nadležnih u prihvatilištu. Voditelji brinu o njihovim potrebama bilo u vezi lijekova, potrebnih dokumenata, željenih informacija. Što god im zatreba, oni su tu te ako mogu, pomoći će ili barem pokušati. Ovo mjesto znaju posjetiti razne udruge, škole koje svojim donacijama no i samim dolaskom pokazuju ovim ljudima da je ipak nekome stalo do njih. Prema podacima iz ne tako davne 2012. godine možemo doznati podatke da je baš te godine ukupno bilo 74 korisnika od kojih je najviše bilo onih srednje dobi (između 30-60 godina) koji nemaju puno godina radnog staža iz razno raznih uvjeta. Većina boravi tri mjeseci te nakon toga otiđe, u najboljim slučajevima startaju ponovno te pronađu posao i budu integrirani u život. Neki od njih to ne uspiju i zaglibe još dublje u problemima. Stereotipno je misliti da su beskućnici samo pijanci, kockari, neradnici. Kada vidimo beskućnika, priznajmo si makar u sebi, odmah pomislimo pijanac, traži posao moli Boga da ga ne nađe. Rijetko pomislimo, tko zna što je čovjek prošao da je sada tu gdje je, rijetko pomislimo da nije sam kriv nego splet životnih okolnosti. Osuđujemo, to je ljudski. Pomoći, to je još ljudskije (čudni pridjev no trenutno prigodan). Nemojmo se zavaravati idealnim jer toga nema. Sigurno među njima ima jedna osoba koja iskorištava ovakav način pomoći, no to je njoj na savjest, ne bi trebalo biti nama. Mi bi se trebali skoncentrirati na onaj veći ostatak koji uistinu treba makar riječ a kamoli djelo.

Volonteri su ti koji drže ovo mjesto, koji guraju prema dalje. Sve više je potrebitih te je upravo zbog toga otvoreno šest godina nakon, još jedno prihvatilište koje nudi pomoć koja je svakodnevno potrebna a pogotovo u zimskim uvjetima. Još jedan od načina kojim se pomaže beskućnicima je i časopis ”Ulične svjetiljke”, prvi časopis u Hrvatskoj o beskućništvu i drugim sličnim temama osnovan upravo od istog reda kao i ovo prihvatilište. Časopis prodaju beskućnici na ulicama grada te njima ide pola zarade od prodaje. Imaju svoje iskaznice koje potvrđuju da se zaista radi o beskućnicima. Prva je s tim započela Rijeka te su joj se kasnije priključili i drugi gradovi. Ovo je još jedan od primjera kako se može pomoći čovjeku a da si zapravo on sam pomogne. Možda idući put kad prođeš Korzom mimo takve osobe, nećeš okrenuti glavu nego ćeš se odreći jedne kave ili jedne čokolade, možda i jednog piva te kupiti taj časopis. To može biti tvoje/moje/naše jednom na godinu dobro djelo. Možda je malo, ali da to svi napravimo, djeluje. Ovakva mjesta u budućnosti morat će povećati broj, jer svijet ide u nepoznatom smjeru i baš zato treba pomoći dok se još može, na bilo koji način. Volontiranjem, kupnjom časopisa, donacijom. Dovoljno im je pokazati da iako sjedimo na kavi na špici usred podneva, na stolici pokraj je kupljeni časopis. Iako je petak navečer i idemo van jer je  vikend za koji živimo, bili smo prije na volontiranju. Pokažimo da iako su loša vremena, nisu skroz loši ljudi.

Marketing