Povežite se s nama





Pobjeći. Pobjeći bilo kamo čisto na jedan dan, odmoriti živce, napuniti baterije. Idealna bi bila neka plaža s taman temperaturom, koktelom (naravno bezalkoholnim), dvoje palmaša (izmišljena riječ za dva nadobudna savršena tipa koji hlade s palminim listom). No sigurno bi nas i tamo zatekli problemi s ovog svijeta i oni stari znanci ”čuti ćemo se nikada za kavu” koje baš u tom trenutku ne želiš vidjeti. Ali Rijeka djelomično ima rješenje za to u vidu bunkera. Ne onog bunkera, sakrijmo se i izađimo za 40 godina, ali za to vrijeme živimo ispod zemlje, to samo upali u filmovima, nego bunkeri ostavljeni nakon ratova.

Od kada postoje sela, gradovi, države, kontinenti uvijek su se vodile bitke, ratovi. Postavljale su se granice, okupirali su se tereni te je svatko na svoj način obilježavao ili spašavao svoj teritorij. Jedna od posljedica svega toga su i ostaci izgradnja nastalih u to vrijeme poput utvrda, bunkera, tajnih podzemnih tunela ili prolaza. Većina je sagrađena u vrijeme talijanske okupacije te su neke od utvrda i danas u dobrom stanju iako zaboravljene te možda mnogima nepoznanica.  Njihove lokacije su diljem Rijeke, uz prometnice ili samo par kilometara od centra grada. Grad Rijeka,  kada je u prošlim vremenima pripala Kraljevini Italiji, dobila je specifičniji način obrane upravo zbog svog položaja.

Da bi grad strateški zaštitili, kao rezultat su nastale neke od utvrda, iako su neki smatrali da je napad najbolje rješenje a ne izgradnja objekata nadzemnog, podzemnog vida koji ukazuje na kukavičluk. Tako je i nastao pojas utvrđenja nazvan ”Alpski bedem”,  tridesetih godina 20. stoljeća sa strane Kraljevine Italije. Gradila ga je na području svojih granica. Nakon poraznih gubitaka prethodnog rata, došlo se do zaključka da izgradnja betonskih utvrda može samo poboljšati obranu. Sam dizajn utvrda je tada bio djelo  najsuvremenijih talijanskih vojnih inženjera koji se u skladu s vremenom mijenjao na još bolje. Najbitniji dio gradnje utvrde je bio način kako ju prilagoditi okolišu da ona bude zamaskirana te čim manje uočljiva. Navodno su neke utvrde sagrađene u tajnosti te da se ne sazna za njih, radnici su dolazili iz Italije samo da lokalno stanovništvo nije uključeno u to. Što se tiče “Alpskog bedema”, u Hrvatskoj postoje podaci da je ukupno oko 30 utvrđenja koja su imala i infrastrukturu u vidu skladišta, cesta, skloništa. Za Rijeku  podaci kažu da je ukupno izgrađeno desetak utvrda poljskoga tipa, niz otvorenih betonskih gnijezda za teške strojnice i poneki protutenkovski položaj, redovi bodljikave žlice.

Sve to je trebalo poslužiti za obranu Riječkog teritorija. No prava obrana Rijeke zapravo se nalazila na uzvisinama iznad kanjona Rječine budući da je tamo bio razmješten niz utvrda stalnog tipa, kombinacija podzemnih dijelova duboko pod zemljom sa savršeno kamufliranim nadzemnim bunkerom. Planiralo se izgraditi na 4 kilometara 8 uporišta, 11 podzemnih utvrda te preko 70 bunkera. Kada se dogodio rat između Jugoslavije i Italije, dovršene su 4 utvrde s 27 bunkera a ostatak utvrda je bio u fazama izgradnje ili tek iskopa. Jedna od danas najpoznatijih vojnih kompleksa u Rijeci je uporište  ”Sv. Katarina” koje se sastojalo od dvije utvrde, izgrađenih unutar brda iznad kanjona Rječine koje su bile povezane podzemnim prolazom duljine oko 160 metara s pogledom na luku grada Sušaka.  Naoružanje je bilo impresivno zahvaljujući desecima teških strojnica, puško-strojnicama u oklopnim kupolama, betonskim i kamenim bunkerima.. Utvrde su se sastojale od podzemnih prostorija za vojnike, zapovjednim mjestom, kuhinjama, zahodima, skladištima hrane i streljiva, telefonskih  centrala. Osim  toga imali su i spremnike za vodu, generatore za proizvodnju struje, plin- nepropusna vrata za zaštitu. Samu kvalitetu tadašnje izgradnje utvrda dokazuje i činjenica da nikada nisu osvojene. Specijalnost proučavanja utvrda je glavna zanimacija Riječanina Vladimiru  Toniću koji je zahvaljujući svojim istraživanjima  napisao knjigu ”Tragom Alpskog bedema u Rijeci i Hrvatskoj ”.  U njoj se mogu pronaći zanimljivi podaci te povijesno činjenično stanje poput toga da Rijeka i njena okolica imaju šest utvrda. Uz Svetu Katarinu tu su objekti na Dorčićima, Pulcu, Svetoj Ani odnosno Svetom Križu te Velom Vrhu.

U novije vrijeme  utvrde su ponovno izašle na sunce, barem u teoriji kao spomenuta turistička ponuda. Naime, skroz je izvedivo utvrde koje su u očuvanom stanju urediti te prezentirati turistima no i domaćim zaljubljenicima u povijest znatiželjnoga duha. Moguće su izgradnje šetnica, organizirane  ture unutar utvrda i bunkera. Sam ulazak  bi na neki način bio vremeplov u prošla vremena. Zasigurno je lijepo pročitati povijesne činjenice o utvrdama u prije spomenutoj knjizi, no doživjeti iz prve ruke, koračati prostorijama koje su tako vješto bile sakrivene te pružale otpor neprijateljima, to bi zasigurno bila pustolovina. Postoje indicije da će u bližoj budućnosti i doći do valorizacije( popularno korištena riječ u turizmu kada nešto treba pokrenuti a nikako sa starta do cilja) ovih objekata te da će se neki način privući zainteresirani u ovu očuvanu povijesnu dobrobit.

Naravno da je glavni problem pri nekom projektu, financiranje te papirologija no zahvaljujući ljudima poput gospodina Vladimira te drugih njegovih suradnika, postoji nada da ćemo jednom moći posjetiti ta mjesta koja će biti uređena na prihvatljiv način uz maksimalno očuvanost prošlosti. Do tada možemo vjerovati u neku od anegdota da je pojedinim tunelima moguće izaći u Sloveniji ili Italiji iako bi možda u današnjem danu bilo prihvatljive izaći na primjerice Bahamima ili u podzemnoj riznici zlata.

Marketing