Sud priznao navodnu usmenu prodaju zemljišta u Lovranu prije 50 godina za 10.000 eura koje danas vrijedi oko 800.000 eura

Slučaj atraktivnog zemljišta u Lovranu, vrijednog oko 800.000 eura, otvorio je ozbiljna pitanja o tome na temelju čega se u Hrvatskoj može priznati vlasništvo nad nekretninom. Riječ je o građevinskom zemljištu površine oko četiri tisuće četvornih metara, smještenom na području naselja Zaheji s pogledom na Kvarner, a upravo je ta lokacija dodatni razlog zbog kojeg cijeli slučaj izaziva veliku pažnju, javlja Jutarnji list u velikoj reportaži na četiri stranice ove nedjelje.

Prema objavljenim informacijama, riječ je o terenu koji se nalazi u naseljenoj zoni i na kojem već postoji komunalna infrastruktura, uključujući vodovod, kanalizaciju i električnu energiju te se sad kao vlasnik upisao Zoran Perman iz Kastva. Na nekretnini se nalaze i ruševni objekti, kuća i gospodarski objekti, što cijelu parcelu čini još zanimljivijom s tržišnog aspekta. Upravo zato dodatno odjekuje podatak da je sud u jednom postupku dopustio upis vlasništva na temelju tvrdnje o usmenoj kupnji iz 1970-ih godina, iako za tu kupnju, prema objavljenom tekstu Jutarnjeg lista, ne postoji kupoprodajni ugovor ni drugi pisani trag, pa čak ni svjedoci.

U središtu priče je tvrdnja da je tadašnji vlasnik Franjo Fister još 1970-ih prodao nekretninu Antonu Tominiću, a njegov sin Franjo Tominić nedavno je to zemljište prodao Zoranu Permanu. Navodi se da ugovor navodno nikada nije potpisan, nego je ostalo na usmenom dogovoru, uz objašnjenje da je dokument trebao naknadno stići iz Amerike. To se, međutim, prema objavljenim informacijama, nikada nije dogodilo.

Posebno je važno da je o istoj stvari već vođen jedan postupak i da je on završio sasvim drukčije. U prvom postupku, koji je vođen na Općinskom sudu u Rijeci, stalnoj službi u Delnicama, zahtjev za upis vlasništva bio je odbijen. Sud je tada zaključio da kupoprodajni ugovor kojim bi iz 1970-ih nekretnine od Franje Fistera bile prenesene na Antona Tominića nije dokazan. U tom postupku nisu prihvaćene ni tvrdnje o takvom dugogodišnjem posjedu koji bi mogao dovesti do stjecanja vlasništva.

U prvom postupku saslušani su i susjedi spornih parcela, no njihovi iskazi nisu išli u prilog tvrdnji o dugotrajnom i neprekinutom korištenju nekretnine. Navodi se da su govorili kako kuća dugo nije bila nastanjena, da je objekt bio zapušten te da nisu viđali da bi Tominić koristio to zemljište. Sud je tada upravo na temelju takvih okolnosti zaključio da nije dokazano ni vlasništvo ni dugogodišnji posjed.

Nakon toga je, međutim, pokrenut novi pojedinačni ispravni postupak, a u njemu je donesen potpuno suprotan zaključak. Sud je ovaj put prihvatio da se iz izjava svjedoka i drugih okolnosti može zaključiti kako je obitelj Tominić bila dugogodišnji posjednik nekretnina, i to više od 50 godina, što je prema toj odluci bilo dovoljno za ispravak zemljišnoknjižnog upisa. Na temelju toga dopušten je upis suvlasništva.
Upravo taj potpuni zaokret čini cijeli slučaj posebno osjetljivim. Za istu nekretninu jedan je postupak zaključio da nema dovoljno dokaza, dok je drugi, prema objavljenim informacijama, iste ili slične okolnosti protumačio na sasvim drugačiji način. Time se otvara i šire pitanje pravne sigurnosti, osobito kada je riječ o nekretninama velike vrijednosti.

Dodatnu težinu cijelom slučaju daje i činjenica da je Općina Lovran suvlasnik dijela zemljišta. Prema riječima načelnika Bojana Simoniča, Općina tvrdi da u ponovljenom postupku nije bila obaviještena. Simonič je u objavljenom članku poručio: „Naš je cilj bio provjeriti da postupak nije temeljen na prevari.“ Upravo ta rečenica najbolje pokazuje koliko je slučaj uznemirio lokalnu samoupravu, koja smatra da je morala biti uključena u postupak koji se tiče i općinskog udjela u nekretnini.

Načelnik Lovrana iznio je i širu zabrinutost zbog mogućih zlouporaba u sličnim predmetima. „U više navrata smo se suočili sa sličnim situacijama, gdje netko nađe stari upis, izmisli dva svjedoka i pokrene postupak“, izjavio je Simonič. To je jedna od najtežih i najoštrijih poruka iz cijelog slučaja jer izravno sugerira sumnju da ovakvi postupci mogu biti podložni manipulacijama ako se ne provode uz punu obaviještenost svih zainteresiranih strana.

Prema objavljenim informacijama, Općina Lovran je u veljači 2026. podnijela prigovor sudu u Opatiji, ali je taj prigovor odbijen. Time je dodatno pojačan dojam da je lokalna samouprava ostala bez stvarne mogućnosti da učinkovito ospori postupak u kojem se odlučivalo i o zemljištu čiji je suvlasnik.

U tekstu se navodi i da za navodnu kupnju iz 1970-ih ne postoji nijedan svjedok koji bi imao neposredna saznanja o sklapanju tog pravnog posla. Franjo Tominić, kako je objavljeno, izjavio je da zna za kupnju jer mu je o tome govorio otac. Njegova supruga pak nije imala osobna saznanja o toj navodnoj kupnji. Drugim riječima, jedan od ključnih elemenata cijelog slučaja ostao je bez izravne dokumentacije i bez neposrednog svjedoka samog događaja.

U pozadini svega je nekretnina na iznimno atraktivnoj lokaciji, s velikom tržišnom vrijednošću i značajnim potencijalom. Upravo zato ovaj slučaj ne djeluje kao usputni zemljišnoknjižni spor, nego kao priča koja otvara ozbiljna pitanja o tome koliko su takvi postupci transparentni, koliko su zaštićeni interesi suvlasnika i koliko se daleko može ići s dokazivanjem vlasništva kada ne postoji ugovor, nego samo tvrdnja o davnom usmenom dogovoru.

Slučaj iz Lovrana tako prerasta lokalne okvire. Ne radi se samo o jednoj parceli i jednom upisu, nego o pitanju može li nekretnina vrijedna stotine tisuća eura promijeniti pravni status bez jasnog pisanog traga o kupnji. Upravo zato ovaj predmet zasigurno neće ostati nezapažen, osobito jer je jedan sud već jednom zaključio da za takav upis nema dovoljno temelja, a drugi poslije donio potpuno suprotnu odluku, piše Luka Benčić za Jutarnji list.