Povežite se s nama




Na poziv pisca često se gleda idealistički. Mi, čitatelji, unatoč Barthesovom čuvenom eseju »Smrt autora«, gledamo književna djela kroz prizmu onih koji su ta djela napisali.

Na knjige nadovezujemo životopisne podatke pisaca, literarne ekshibicije i anegdote. Idealiziramo. Jer pisci su često osebujne osobnosti. Pisci mogu biti: okorjeli pijanci, strastveni pušači, uživatelji droga, neshvaćeni čudaci, veliki samotnjaci, izopćenici, gorljivi nacionalisti, nepopravljivi pacifisti, zaluđenici, promotori ideologija… a nabrajanje se može nastaviti u nedogled. Ima pisaca čak i ubojica. Pisci su ipak samo ljudi.

Rijetki su pisci asketi. J. M. Coetzee jedan je od takvih; on je besporočan profesor književnosti za kojeg jedan njegov bivši kolega tvrdi da ga je samo jednom u životu vidio nasmijanog.

Druženje između pisaca svijet je zavisti, vrijeđanja i prijekora ali i velikih prijateljstava. U svojoj kratkoj priči »Početak«, Isak Babelj je zabilježio kako je ušao u taj svijet pisaca:

»Gorki me pozvao u kabinet. Riječi, koje mi je onda rekao, riješile su moju sudbinu. – Čavli mogu biti mali – reče on – a mogu biti i veliki kao moj prst. – I on prinese k mojim očima dugi, snažno i nježno izvajani prst. – Spisateljski put, uvaženi pištolju (s naglaskom na o), posut je čavlima, pretežno velikog formata. Po njima će valjati hodati bosim nogama, krvi će pasti dovoljno, i svakom godinom ona će teći sve obilnije. Slab ste vi čovjek – vas će kupiti i prodati, vas će zakočiti, uspavati, i vi ćete uvenuti, simulirajući drvo u cvatu… Čestitom pak čovjeku, čestitom literati i revolucionaru ići ovim putem – velika je čast, i na takav težak čin, gospodine, ja vas blagosiljam…«

Pisanje, ono pravo istinsko pisanje, dakle, košta. Ono se naplaćuje na polju literarnom i životnom. Možda su zato neki pisci gorljivo branili ono što pišu. To autorstvo pisaca donijelo je prosvjetiteljstvo, kada se, između ostaloga, osnivaju i prvi čitateljski klubovi, pokreću časopisi, otvaraju knjižare. Knjiga dobiva još veću važnost jer je napisana od tog i tog…

Sukobljavanja 

Ideja dvoboja kao rješavanja sukoba, naslijeđena još iz doba renesanse, proširena i ujedno ilegalna diljem Europe naročito u osamnaestom i devetnaestom stoljeću, dobiva svoj obol, ne samo među kulturnom elitom tadašnjih društava, nego i među književnicima. Povijest književnosti, jedne weltliteratur, mogu biti i jesu i sukobi između pisaca.

Ljermontov pogiba u dvoboju baš kao i Pečorin, glavni protagonist njegovog romana »Junak našeg doba«. Puškin umire od posljedica ranjavanja u dvoboju, a njegov junak Evgenij Onjegin u istoimenome romanu biva pobjednik jednog takvog dvoboja. Život ponekad oponaša književnost.

Bilješka

Posljednji službeno stradali književnik u dvoboju godine 1909. jest Euclides da Cunha, pisac dokumentarne knjige o pokolju čitavog sela Canudos od strane brazilske vojske, pisac kojemu se divio Borges, kojeg je američki pjesnik Robert Lowell stavio, po umijeću, ispred jednog Tolstoja, a koji je nadahnuo Maria Vargasa Llosu za lik novinara u romanu »Rat za smak svijeta«.

Što se fikcije tiče posljednji dvoboj odigrao se u »Čarobnoj gori« Thomasa Manna, gdje su se pištoljima sukobili dvojica odgajatelja glavnog junaka, Settembrini i Naphta (ishod nećemo otkriti za one koji spomenuto djelo nisu čitali).

Pisci dvadesetog i dvadeset i prvog stoljeća čast brane nasiljem koje ipak ne oduzima živote. Pištolje su zamijenile šake.

U taj mali klub boraca-pisaca, spada i jedan Günter Grass, koji je u mladosti radio i kao zaštitar, a navodno je volio i najmanju razmiricu riješavati šakama.

O nasilnoj naravi Bukowskog valjda je sve već rečeno; taj je i u televizijskom intervjuu fizički nasrnuo na svoju tadašnju životnu družicu.

Najslavniji fizički obračun pisaca jest onaj dvojice latinoameričkih nobelovaca: ranije spomenutog Marija Vargasa Llose i Gabriela Garcíje Márqueza. Peruanac je javno nokautirao Kolumbijca, a razlozi koji se navode kreću se od onih političkih do onoga da je Márquez nagovarao Llosinu suprugu da ostavi Marija.

Bilo je fizičkih obračuna i prijetnji i na ovim prostorima. Po svjedočanstvu Mirka Kovača, veliki je Danilo Kiš jednoga dana banuo u Kovačev stan, pripit i uvrijeđen činjenicom kako ga je Kovač prikazao u jednome svom romanu. Kiš je tada rekao da je svoju čast spreman braniti perom ali i šakama. Do fizičkog obračuna nije došlo, jer je Kovač maknuo za Kiša uvredljivu scenu iz još tada neobjavljenog romana. Kovač svjedoči da je Kiš u beogradskom klubu književnika ispljuskao nekoga pisca, ali ne navodi kojega.

U Hrvatskoj novijega datuma, pripiti Rade Jarak bacio je stolicu na Miljenka Jergovića, nezadovoljan odlukom žirija koji je nagradu dodijelio upravo Jergoviću.

I tako u ovome kratkom ogledu o obračunima pisaca dolazimo do najusijanije glave svih pisaca. To je dvanesta runda ovoga teksta. Norman Mailer. Pisac-boksač. Taj autor »Golih i mrtvih« sukobljavao se s mnogim piscima od kojih su najpoznatiji Truman Capote i William Styron. Posljednjeg je i pozvao na fizički obračun do kojega nikada nije došlo. Mailer se potukao i u svom vlastitom filmu, u improviziranom prizoru, u kojem ga je Rip Torn udario čekićem u glavu, a Norman mu uzvratio odgrizanjem komadića uha.

Jednog je pisca nokautirao. Gorea Vidala. Njih se dvojica nisu podnosili i neprestance su se svađali. Ležeći na podu, nokautirani Vidal je izrekao slavnu »dijagnozu«: »Još jednom riječi su iznevjerile Normana Mailera!«

Doista, šaketaju se i tuku samo oni koje su riječi iznevjerile. Ili kako je to rekao Orson Welles: »Tko digne ruku, izgubio je ideju.«

Marketing