Uložio 140.000 eura u kastavski hotel Kukuriku, sud potvrdio uplate, ali ostao je bez novca i suvlasništva

--------------------------------------------------

--------------------------------------------------

Zanimljiv poslovni spor oko poznatog restorana i hotela Kukuriku u Kastvu dobio je prvostupanjski sudski epilog. Trgovački sud u Rijeci presudom objavljenom 23. listopada 2026. godine odbio je tužbu riječkog poduzetnika V. P., koji je tvrdio da mu pripada polovica tvrtke Kukuriku d.o.o., odnosno pravo na povrat novca uloženog u rekonstrukciju i opremanje ugostiteljskog objekta. Posebno je zanimljivo da je sud financijskim vještačenjem utvrdio kako je tužitelj na račun tvrtke doista uplatio gotovo 140.000 eura, ali mu unatoč tome nije priznao ni suvlasništvo ni pravo na povrat novca. Razlog su nedostatak ugovora u propisanom obliku i zastara novčanog potraživanja.

Spor se vodio između V. P. i N. K., jedinog vlasnika i zakonskog zastupnika tvrtke Kukuriku d.o.o., koja posluje u poznatom ugostiteljskom objektu u središtu Kastva. Prema tvrdnjama tužitelja, njih dvojica još su 2006. godine dogovorila zajednički poslovni pothvat rekonstrukcije i opremanja hotela i restorana Kaštel, pri čemu su trebali ravnopravno sudjelovati u financiranju projekta, a nakon njegova dovršetka dijeliti upravljanje, dobit i eventualne gubitke.

Dogovorili zajednički posao, ali nikada nisu potpisali ugovor

Prema navodima iz tužbe, N. K. tijekom druge polovice 2006. godine ponudio je V. P. sudjelovanje u projektu rekonstrukcije i opremanja ugostiteljskog objekta u Kastvu. Dogovor je navodno bio da obojica ulože vlastiti novac, znanje i iskustvo, pri čemu bi V. P. bio zadužen za građevinske radove i opremanje objekta, dok bi N. K. vodio ugostiteljsko poslovanje. Dodatni dio projekta trebao se financirati bankovnim kreditom, a nakon završetka ulaganja V. P. trebao je steći polovicu poslovnih udjela u tvrtki Kukuriku d.o.o.

Tužitelj je tvrdio da je tijekom rekonstrukcije, koja je trajala od 2006. do 2010. godine, svakodnevno koordinirao radove, organizirao opremanje objekta te financirao dio troškova izgradnje. Prema njegovim navodima, ukupno je uložio 1,77 milijuna kuna, odnosno približno 235.000 eura, od čega je dio uplatio izravno na račun tvrtke, a ostatak potrošio na izvođače radova, radnike, arhitekte i druge troškove projekta. Hotel i restoran započeli su s radom 18. lipnja 2010. godine, ali V. P. nikada nije formalno postao suvlasnik društva.

U sudskom postupku naveo je i da mu je N. K. još 19. listopada 2006. godine elektroničkom poštom dostavio prijedlog ugovora o prijenosu poslovnog udjela i uređenju međusobnih odnosa, ali da dokument nikada nije potpisan. Tvrdio je da je više puta pokušavao formalizirati njihovo partnerstvo, no bez uspjeha. S druge strane, tuženici su osporavali njegove zahtjeve, ističući da bez ugovora u zakonom propisanom obliku nije mogao steći vlasništvo nad poslovnim udjelom niti pravo građenja na nekretnini.

Sudski vještak potvrdio uplate od gotovo 140.000 eura

Jedan od najvažnijih dijelova sudskog postupka odnosio se na pitanje koliko je novca V. P. doista uplatio tvrtki Kukuriku d.o.o. Tuženici su osporavali postojanje uplata i vjerodostojnost dijela knjigovodstvene dokumentacije na kojoj je tužitelj temeljio svoj zahtjev. Zbog toga je provedeno financijsko vještačenje, a njegov rezultat bio je značajan za utvrđivanje stvarnih poslovnih odnosa između stranaka.

Sudski vještak financijske struke u nalazu od 23. svibnja 2025. godine, dopunjenom 11. lipnja iste godine, utvrdio je da je V. P. između 2006. i 2010. godine na račun tvrtke Kukuriku d.o.o. uplatio ukupno 139.956,20 eura. Sud je nalaz prihvatio u cijelosti, ocijenivši ga jasnim, stručnim i odgovarajuće obrazloženim. U presudi se navodi i da tuženici na zahtjev vještaka nisu dostavili zatraženu dokumentaciju, zbog čega je postojanje uplata utvrđeno na temelju dokumentacije koja se već nalazila u sudskom spisu.

Posebno je zanimljivo da je sud prihvatio i tvrdnje o postojanju dogovora o zajedničkom poslovnom pothvatu. U obrazloženju presude navode se raniji novinski članci u kojima je N. K. tužitelja predstavljao kao poslovnog partnera, kao i nepotpisani nacrti ugovora iz kojih je, prema ocjeni suda, bila vidljiva stvarna namjera zajedničkog sudjelovanja u izgradnji, poslovanju i gospodarskom iskorištavanju hotela i restorana Kaštel u Kastvu.

Drugim riječima, sud je prihvatio da je V. P. ulagao novac u zajednički poslovni projekt s očekivanjem da će zauzvrat steći poslovni udio u tvrtki. Međutim, utvrđenje postojanja takvog dogovora i stvarnih novčanih uplata nije bilo dovoljno za prihvaćanje njegovih tužbenih zahtjeva.

Bez potpisa kod javnog bilježnika nema ni polovice tvrtke

Trgovački sud zaključio je da V. P. nije mogao steći polovicu tvrtke Kukuriku d.o.o. samo na temelju usmenog dogovora. Naime, Zakon o trgovačkim društvima propisuje da se poslovni udjeli prenose ugovorom u obliku javnobilježničkog akta ili privatne isprave koju potvrđuje javni bilježnik. Takav oblik potreban je i za ugovor kojim se netko obvezuje da će poslovni udio prenijeti drugoj osobi.

Budući da između dvojice poduzetnika nikada nije sklopljen odgovarajući ugovor, sud je odbio zahtjev kojim je V. P. tražio da ga se upiše kao vlasnika polovice poslovnih udjela. Odbijen je i njegov podredni zahtjev za priznavanje polovice prava građenja na nekretnini u Kastvu jer nije postojao pisani ugovor niti su bile dokazane druge zakonske pretpostavke za stjecanje tog prava.

Novac je uplatio, ali sud smatra da je zahtjev za povrat zastario još 2015. godine

Nakon što nije uspio sa zahtjevima za suvlasništvo, V. P. tražio je povrat uloženog novca. Tužbu je podnio 20. listopada 2022. godine, a prvotno je potraživao približno 235.000 eura. Tijekom postupka, podneskom od 9. ožujka 2026. godine, pokušao je smanjiti novčani zahtjev na gotovo 140.000 eura, koliko je financijskim vještačenjem potvrđeno da je uplatio na račun tvrtke. Međutim, tuženici se nisu suglasili s djelomičnim povlačenjem tužbe, pa je sud odlučivao o prvotno postavljenom zahtjevu.

Tužitelj je tvrdio da je riječ o beskamatnim pozajmicama koje mu tvrtka mora vratiti, pozivajući se i na ugovore te knjigovodstvene evidencije. Sud je, međutim, zaključio da se nije radilo o klasičnim zajmovima, nego o novcu uloženom radi ostvarenja zajedničkog poslovnog pothvata i stjecanja poslovnog udjela. Kako do prijenosa udjela nije došlo, sud je ocijenio da je riječ o stjecanju bez osnove koja se nije ostvarila.

Ključan problem za tužitelja bio je protek vremena. Sud je zaključio da je pravo na povrat novca mogao zahtijevati najkasnije nakon dovršetka rekonstrukcije i početka poslovanja hotela i restorana u lipnju 2010. godine, kada je počeo teći petogodišnji zastarni rok. Prema takvom pravnom tumačenju, zastara je nastupila već u lipnju 2015. godine, dok je tužba podnesena tek u listopadu 2022. godine. Zbog toga je sud prihvatio prigovor zastare i odbio zahtjev za isplatu, unatoč tome što je prethodno utvrdio da su uplate od gotovo 140.000 eura doista izvršene.

Osim što nije dobio novac, mora platiti više od 21.000 eura sudskih troškova

Trgovački sud u Rijeci tako je presudom od 23. listopada 2026. godine odbio sve tužbene zahtjeve V. P., uključujući zahtjev za polovicu tvrtke Kukuriku d.o.o., polovicu prava građenja na nekretnini te povrat uloženog novca. Uz to mu je naloženo da N. K. i tvrtki Kukuriku d.o.o. nadoknadi parnične troškove u ukupnom iznosu od 21.396,20 eura, u roku od 15 dana.

Presuda je prvostupanjska i protiv nje je dopuštena žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana, računajući prema pravilima o objavi i dostavi presude. Sud pritom nije utvrđivao kaznenu odgovornost niti je presudom utvrđeno da je N. K. počinio prijevaru.

Ovaj poslovni spor pokazuje koliko ozbiljne posljedice može imati ulaganje velikih novčanih iznosa u zajednički projekt bez pravodobnog sklapanja odgovarajućih ugovora. U konkretnom slučaju sud je potvrdio postojanje značajnih novčanih uplata i dogovora o zajedničkom poslovnom pothvatu, ali je zbog neispunjenih formalnih uvjeta i proteka zastarnog roka tužitelj ostao bez traženog suvlasništva i sudski dosuđenog povrata novca.