Povežite se s nama


Sjećate li se još one priče o djelatnici jednog poznatog trgovačkog centra, koja je dobila otkaz, jer je pojela, drznica drska, dvije fete pršuta? Eh pa, ta je žena upravo izgubila sudski spor i ostala bez posla, tako da sad nema ni za salamu podrigušu, a kamoli za hrvatski pršut od original nizozemske svinje. Sud je svoju presudu obrazložio tvrdnjom kako dotična nije dobro objasnila svom poslodavcu da je gladna. Umjesto toga je šutke slagala  kutije i vucarala palete. A trebala je otić’ gazdi i reć’: ‘Gladna san ti.’ Nije izgledala dovoljno talasemično, odnosno anemično. Da je uzela koju čokoladicu možda bi prošla lišo.

Zato će sad ona platiti sudske troškove. Tko zna otkuda, jer je ipak za pretpostaviti kako žena nema sposobnosti prosječnog hrvatskog političara, pa da zamrači paru na ime dnevnica za službeno putovanje u Nigdjezemsku. Osim toga, za pretpostaviti je, sudeći po njenom činu, da je živjela rastrošnim životom i nije se previše trudila da stavi malo sa strane svaki mjesec, od onih dvije i pol tisuće kuna plaće. Neto. Plus pokazna karta. Eto ti vraže…

Niti jedna državna institucija koja drži do sebe neće ti ništa ako si uzmeš par stotina tisuća kuna. Neće ti ništa ni ako prodaš državnu tvrtku. Uzmeš si za žvake koji milijun iz državne blagajne. Neće ti nitko ništa i ako okačiš nekog na cesti ili na moru. Suđenja će trajati i trajati i trajati sve dok i zadnji svjedok optužbe ne podlegne demenciji ili sve skupa ne pandrkne u zastaru.

Čak i za obiteljsko nasilje odeš u zatvor više kao da ideš skupit snagu za nove akcije i tarapane po kući. Ali ako pojedeš dvije fete pršuta, onda to ipak predstavlja ozbiljnu ugrozu sigurnosti društva. Šalu na stranu, ali reda mora biti, jer kamo bi otišao ovaj svijet kad bi se u njemu svatko hranio kad i kako hoće. Važno je da ljudi znaju gdje im je mjesto i koliki im je dozvoljeni radijus kretanja i slobodnog razmišljanja.

Eto, baš je večeras jedan poznati hrvatski demograf, govoreći o vojnom roku (a o čemu drugome), ustvrdio ne trepnuvši, kako postoje situacije koje  pojedinac mora prihvatiti bez pogovora i pitanja. Jedna od tih stvari je i služenje vojnog roka, koji je zapravo puno više od puke obveze: to je priprema za budući život. Jer bi ih stečene vještine, reče ovaj veleum, naučile ponašanju, pa i ponašanju na radnome mjestu prema poslodavcu. Da se nauče ne proturječiti poslodavcu, u dahu je izgovorio demograf, bez da je trepnuo. I meni se trepavice zalijepiše za obrve, od pustoga čuđenja.

Ali da, to je to: tko prođe vojni rok, neće mu na um pasti jesti pršut na radnome mjestu, bude li ga našao uopće. Radno mjesto mislim, ne pršut. Možda neće jesti uopće. Baš kao i naša nepromišljena hrvatska trudbenica iz trgovačkog centra, koji još i sad bdije nad svojim računom dobiti i gubitka, premišljajući se kako da podmiri minus nastao neshvatljivim činom grabeži pršuta.

Da sam ja na mjestu ove hrvatske radnice, pisala bih prvo premijeru, objasnila bih mu situaciju i rekla da sam i ja anemična i da me ponekad obuzme slabost, umor ili razdražljivost, to su sve simptomi talasanja, ups, talasemije minor. Tko li bi me mogao bolje razumijeti od njega?

Onda bih pisala Boži: ‘Dragi Božo, tako i tako, zapravo sam ja htjela uzet onu jeftinu mortadelu iz uvoza  na akciji, al’sam slabovidna, omaklo mi se i uzela sam pršut. Pa sam, eto, najebala.’

Možda bih čak i zamolila predsjednicu da mi pošalje čokolade, jer čokolada podiže razinu šećera u krvi, pa mi ne bi bilo zlo dok tražeći novi posao, stojim ispred neke ograde i listam male oglase. A ona ima čokolade. Mislim da ima i lososa, ali on je dosta nezgodan za nositi u torbici, i traženje posla se zna odužiti, a losos ima kraći rok trajanja.

Kaže brižna naša trudbenica da se osjeća kao onaj pas Medo kojem je sud zabranio lajanje. A brižni li smo mi. Šveđani izlaze na referendum zbog broja rupa u siru, Islanđani zatvaraju bankare, Poljaci se bore za slobodu medija, Francuzi se bore za radnička prava, Indijci se bore za radnička prava, Rumunji ruše korumpiranu vladu, Hrvati prizivaju uvođenje vojnog roka, dok im sudovi osuđuju radnike zbog gladi i pse zbog lajanja.

Jesmo li mi svi zajedno anemični i slabovidni?

Marketing