Sluša li itko gospodina Aznavoura, sjetit će se možda one njegove predivne pjesme She. Upravo je ona bila pozadina za vrijeme pisanja kolumne, iako njegova She nema veze s mojom. A moja je, igrom slučaja, presjednica jedne relativno male, a neizmjerno bogate zemlje, ali eto..

Moja She, predsjednica koju, priznajem, nisam htjela, ali koju bih trebala poštovati, a ne mogu. Jer ni ona ne poštuje mene, ne poštuje zapravo niti jednoga građanina ove zemlje. Prilikom izlaska na glasovanje isključujem zvuk na svome mobitelu. Nije mi nikada palo na pamet slikati ni sebe ni listić, nije mi palo na pamet šarati po listiću niti po njemu ispisivati haiku stihove. Ne zato jer sam strašno politički osviještena već zato jer su neke stvari jednostavno odraz kulture i dobrog odgoja.

Gledajući (i slušajući) prilog na večernjim vijestima uoči noći sviju noći, u kojemu naša zaigrana plavuša krši osnovna pravila izbornog ponašanja, nekako sam se instiktivno prisjetila one žene u Osijeku koja je prekršila zakon prelazeći cestu na crveno svjetlo na semaforu, zbog čega ju je sa zemljom sastavila jaka ruka zakona. Onda sam se prisjetila golbradog momka koji je završio na sudu zbog pjevanja bećarca jednoj policajki. Baš kada sam se trudila dozvati u sjećanje riječi tog ukletog bećarca, na ekranu mi se ukazao predsjednik DIP-a koji je svima lijepo pojasnio kako zakon nije predvidio kažnjavanje bilo kršenja izborne šutnje bilo fotografiranje izbornih listića. Pa sam se prisjetila kako je nedavno na danje svjetlo izišla ružna činjenica o jednom članu tog istog DIP-a koji je bio osumnjičen za primanje mita. Ali s obzirom na to da zakon nije predvidio niti sankcije za političare i visokopozicionirane dužnosnike koji su umočili prstiće u pekmez, i ta je vijest završila ispod radara. I ne znam kako mi je onda u sjećanje upala ona tužna baka kojoj je sjela ovrha na mirovinu jer nije platila televizijsku pristojbu, za televiziju koje nema, samo što zakon valjda nije predvidio da sirotinja nema televiziju…. A sjećate li se one stare gospođe koju je bacilo u rešt jer je na nekoj tržnici željela prodati hlače svojeg pokojnog supruga? Eh, kad te krene…

No ma tko da se sjeća svega toga, tko kad imamo toliko važnijih stvari oko kojih možemo prigovarati, recimo oko ilustracija mamica i žena u priglupom udžbeniku za glazbeni odgoj.

A naša se princeza s grobničkih zelenih livada, još uvijek nekako djetinje zaigrana, eto dosjetila da nama, tek smrtnicima, na dan navodnog praznika demokracije podari lekciju iz koje nam je naučiti za koga su i u čije ime i za čiji račun zakoni napisani.

Možda i nije problem u toj lekciji, problem je u našoj percepciji ovoga događaja, imnogih drugih, ili u kratkoći naših sjećanja, u tome što lako i brzo zaboravljamo, minimaliziramo sve njihove velike propuste, i nikada, nikada ih ne kažnjavamo. Ima u svemu tome neporecivog našeg mazohizma: mi naprosto volimo tako, da nam čine sve što čine, otvoreno, bez vazelina. I praštamo ono što uljuđen drugi svijet nikada ne bi.

Završavam kolumnu, internetski portali u međuvremenu raspisali su se o elegantnim modnim izdanjima supruga političarki, i o tome kako je svih nadmašila svojom pojavom, svojim modnim odabirom upravo barbie, predsjednica postojane frizure i trepavica kadrih hvatati Wi-Fi signal…

Ni riječi više nigdje o njenom kršenju zakona. Ni riječi više o pljuvački u obraz narodu, ali što sad, ima narod i drugi obraz, ne smeta..

Pjeva Aznavour svoju She, jesam li pogriješila kad sam odabrala taj naslov za kolumnu o predsjednici, glasovanju i mobitelu koji se našao tamo gdje nije smio, o predsjednici koja svoj narod voli samo deklarativno.